Moleći časoslov stojim pred prijestoljem Božjim i molim u ime Crkve
Časoslov je javna i zajednička molitva Božjeg naroda koja se s pravom ubraja u prve dužnosti Crkve. Već u početku krštenici »bijahu postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i u molitvama« (Dj 2, 42). Sveto Pismo više puta svjedoči da je kršćanska zajednica jednodušno molila. Postoje svjedočanstva prve Crkve da su i pojedini vjernici posvećivali molitvi određene sate. Potom je u raznim krajevima uskoro nastao običaj da se neka vremena određuju za zajedničko moljenje, kao npr. zadnji sat dana, u sumrak kad se pale svjetiljke, ili prvi sat, u osvit kada noć prestaje.
Tijekom vremena zajedničkoj su se molitvi posvećivali i drugi sati. Toj praksi Oci vide obrise u Djelima apostolskim gdje se veli da su se učenici sastali u treću uru dana. Tako Prvak apostolski »oko šeste ure uziđe na krov moliti« (Dj 10, 9); »Petar i Ivan uzlazili su u hram na devetu molitvenu uru« (3, 1); »oko ponoći Pavao i Sila molili su pjevajući hvalu Bogu« (16,25).
Liturgijom časova posvećuje se dan. Zato je molitva tako raspoređena da se kanonski časovi lakše mogu složiti s prirodnim satima dana, vodeći računa o svim okolnostima u kojima se danas odvija ljudski život. Kako je časoslov molitva svega Božjeg naroda, složen je i uređen da u njemu mogu sudjelovati ne samo klerici nego i redovnici, pa i laici. Kako bi kršćanski puk što bolje razumio i usvojio službenu molitvu Crkve, priredili smo u nekoliko nastavaka poticaje na molitvu služeći se Općom uredbom liturgije časoslova:
NEBESKA LITURGIJA
1. Pjesmu hvale, koja se na nebesima pjeva kroz svu vječnost i koju je Vrhovni svećenik Isus Krist, uzimajući ljudsku narav, prenio u ovo zemaljsko progonstvo, Crkva ustrajno i vjerno nastavlja kroz tolika stoljeća, u divnoj raznolikosti oblika.
2. Naš je Otkupitelj htio »da onaj život što ga je on svojim molitvama i žrtvom otpočeo u svom smrtnom tijelu, nikada ne prestane u njegovu otajstvenom Tijelu, u Crkvi«. Zato, kad Crkva moli, »Krist se to Ocu zajedno sa svojim tijelom moli«. Trebamo, dakle, biti svjesni: dok molimo časoslov, naši glasovi odzvanjaju u Kristu, a njegovi u nama.
3. Otada hvaljenje Boga odzvanja u Kristovu srcu ljudskim riječima klanjanja, umilostivljenja i zagovora. On, začetnik novoga čovječanstva i posrednik ljudi kod Boga, sve to Ocu iznosi u ime ljudi i za dobro sviju.
4. U liturgiji časova Crkva vrši svećeničku službu svoje Glave, te »bez prestanka« prinosi Bogu žrtvu hvale, tj. plod usana što slave njegovo ime. Ova je molitva glas same Zaručnice koja razgovara sa Zaručnikom. Stoga svi oni koji to čine ujedno vrše službu Crkve i dionici su najveće počasti Kristove Zaručnice, jer slaveći Boga stoje pred Božjim prijestoljem u ime Majke Crkve.
IZVOR: Časoslov rimskog obreda, KS, Zagreb 1996., I. dio
FOTO: https://www.nashvilledominican.org/prayer/sacramental-life-and-liturgy/divine-office/
fra Antonio Tkalac