NA TEMELJIMA SVETACA
»Što sve ne dobivaš dok čitaš psalme? U njima čitam Pjesmu ljubljenomu i počinjem gorjeti žudnjom svete ljubavi; u njima nalazim milost objave, raspoznajem svjedočanstvo o uskrsnuću, obećane nagrade; u njima učim izbjegavati grijeh, odvikavam se stida kad treba okajati krivnje.« (sv. Ambrozije)
»Koliko sam plakao slušajući tvoje himne i tvoje pjesme, snažno dirnut slatkim glasovima kojima je odjekivala tvoja crkva! Ti su glasovi ulazili u moje uši, u srce se moje točila istina i odande rasplamsavao osjećaj pobožnosti. Suze su mi tekle, a meni je uz njih bilo lijepo.« (sv. Augustin)
»Hvaliti te želi čovjek, sićušan djelić tvoga stvorenja, Čovjek koji svuda sa sobom nosi svoju smrtnost, koji nosi sa sobom svjedočanstvo svoga grijeha i svjedočanstvo da se oholima protiviš. Pa ipak te Želi hvaliti čovjek, sićušan djelić tvoga stvorenja. Ti ga potičeš da traži radost hvaleći tebe, jer si nas stvorio za sebe, i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi« (sv. Augustin)
»Dođite, prinesimo svoju ljubav – veliku i sveopću žrtvu, recimo predivne pjesme i molitve onome koji svoj križ prinese Bogu kao žrtvu da iz nje sve nas obogati.« (sv. Efrem Sirijski)
»Ovdje još pjevamo Aleluja zabrinuti, da bismo ga ondje mogli pjevati zbrinuti… O blaženog li ondje Aleluja, o bezbrižnog, o sigurnog od protivnika! Ne, nema ondje neprijatelja, svi su ondje prijatelji! I ovdje se i ondje hvali Bog, ali ovdje ga hvale zabrinuti, ondje zbrinuti; ovdje smrtni, ondje vječno živi; ovdje u nadi, ondje u posjedovanju; ovdje na putu, ondje u domovini.« (sv. Augustin)
ZAKLJUČAK
Dok Crkva tako u svojim časovima prinosi hvalu Bogu, združuje se s hvalbenim pjevanjem što se po sve vijeke ori u nebeskom dvoru. Time ujedno već uživa u predokusu one nebeske hvale koju opisuje sv. Ivan u Otkrivenju, a koja neprestano odzvanja pred prijestoljem Boga i Jaganjca. Uistinu, tijesna naša povezanost s nebeskom Crkvom ostvaruje se kada »pjevamo hvale božanskog veličanstva i svi – otkupljeni Kristovom krvlju od svakog plemena i jezika, puka i naroda (usp. Otk 5,9), te u jednu Crkvu skupljeni – jednom hvalbenom pjesmom veličamo trojednoga Boga«.
O ovoj su nebeskoj liturgiji proroci prorokovali, predviđajući pobjedu dana nad noću i svjetlost bez tame: »Neće ti više sunce biti svjetlost danju, niti će ti svijetlit mjesečina, nego će Gospodin biti tvoje vječno svjetlo« (Iz 60,19; usp. Otk 21,23.25). »Bit će to dan čudesan – znade ga Gospodin – ni dan ni noć; i u vrijeme večeri bit će svjetlo« (Zah 14,7). Već su, dakle, »k nama došla posljednja vremena (usp. 1 Kor 10,11) i neopozivo je uspostavljena obnova svijeta te se na neki stvarni način anticipira u ovom vremenu«. Tako nas vjera poučava o smislu našeg vremenitog života te sa svim stvorenjem iščekujemo objavljenje sinova Božjih. U liturgiji časova mi tu vjeru proglašujemo, tu nadu izražavamo i hranimo te već na neki način sudjelujemo u radosti vječne hvale i u danu koji nema zalaska.
Neka, dakle, u Crkvi odjekuje veličanstvenija i ljepša hvala Bogu. Neka se Crkva pridruži onoj hvali što je pjevaju sveti i anđeli u nebeskim dvorima, da sve više napreduje u hodočašću ovoga zemaljskog progona te što prije prispije k onoj punoj hvali koja će se kroz svu vječnost iskazivati »Onomu koji sjedi na prijestolju, i Janjetu«.
IZVOR: Časoslov rimskog obreda, KS, Zagreb 1996., I. dio
FOTO: https://www.nashvilledominican.org/prayer/sacramental-life-and-liturgy/divine-office/
fra Antonio Tkalac