U središtu našeg kršćanskog života nalazi se vazmeno otajstvo, koje kroz Kristov dar otkriva dokle ide Očeva ljubav prema ljudima. Ta ljubav se očitovala kada Isus pere učenicima noge. Uspoređujući Mt 20,28 s Iv 13, sv. Franjo nam instinktivno otkriva vezu između ta dva teksta. Sv. Franjo osim toga Gospodinovu oporuku shvaća kao pravilo za svoj život i za život svoje braće, kao što to dokazuje Pravilo iz 1221. g.: “I neka se nijedan ne zove priorom, nego neka se svi općenito zovu manjom braćom. I neka jedan drugome peru noge” (NPr 6,3-4:23). Na taj način možemo odmjeriti važnost tog imena koje objavljuje franjevačko biće: manji je malen, posljednji kojeg se može naći među bijednima. Ali ne radi se o siromahu koji je sagnut nad samoga sebe, nego o takvom sluzi koji se ponizuje ispod drugih i to čini da bi im služio, iskazao svoju ljubav. U tome je pravo nasljedovanje Gospodina, ulaženje u otajstvo Gospodnje, otajstvo zaljubljene Kristove poslušnosti: “Neka po duhovnoj ljubavi rado služe i pokoravaju se jedni drugima. I to je prava i sveta poslušnost Gospodina našega Isusa Krista” (NPr 5,18:20). Nije bez važnosti činjenica što je sv. Franjo kao pravilo zajedničarskog ponašanja svojoj braći dao ono što je Gospodin ostavio kao novu zapovijed svim kršćanima. Franjevačko je bratstvo evanđeoska zajednica, a ne po duhu svijeta. Kada braća više ne bi bila sluge jedni drugima, ne bi više bilo nikakva bratstva.
Kristova smrt, njegova muka, bitna je komponenta vazmenog otajstva. Sv. Franjo ga je na posve poseban način slavio u času svoje smrti, svjestan da se u tom času u njemu ispunja Kristovo otajstvo. Za sv. Franju smrt nije neka improvizacija, nego ishod čitava života, ona nije kraj; ona je dovršenje, prijelaz. Sv. Franjo se pripremio za taj susret: “često sam razmišljao o danu i noći svog svršetka. Ali otkako sam te vidio bio sam prisiljen svakim danom razmišljati o svojoj smrti” (SP 121:1821). Zahtjevom da ga natrag dovedu u Porcijunkulu, Franjo želi očitovati da njegova smrt ne želi biti ništa drugo nego rekapitulacija cijeloga njegova života: upravo je u Porcijunkuli započeo svoj pokornički život, tamo je rođen Red, ondje je Klara posvećena Gospodinu. To je mjesto za njega uvijek bilo uporištem duha siromaštva i jednostavnosti početaka. Franjo od razmatranja čini središte svog duhovnog života i nastoji u svom životu ostvariti pokret Gospodinova Vazma, Uskrsa: “Kad je jednom na sam sveti Uskrs boravio u nekom samotištu… sjetio se Onoga koji se tog dana ukazao na putu u Emaus te je poput stranca i siromaha od braće prosio milostinju. A kad je na taj način ponizno dobio milostinju, upravio im je svetu pouku da bi, prolazeći pustinjom ovoga svijeta, poput stranaca i pridošlica, kao pravi Hebreji, u duhu siromaštva neprestano slavili Pashu Gospodinovu, tj. prijelaz s ovoga svijeta k Ocu” (LM VII,9:1129). Događaj ocrtava dan Uskrsa u kojem se Franjo zadubio u razmatranje otajstva kojeg nastoji učiniti stvarnim. Uzor je Krist putnik koji se pridružuje svojim učenicima. Sv. Franjo svladava požudu očiju siromaštvom, oholost života poniznošću, te prolazi kao putnik i stranac. Braća su pravi Hebreji, Abrahamovi potomci po vjeri. Oni sa svoje strane ponavljaju povijest Izraela po tijelu: moraju proći kroz pustinju, svijet, prije nego li će stići u obećanu zemlju, u nebo. S Isusom moraju prijeći s ovoga svijeta k Ocu. Ovaj nam tekst naznačuje tri dionice vazmenog prijelaza s grijeha na pokoru u siromaštvu, poniznosti i odvajanju od svijeta. Prijelaz na kontemplaciju koja se hrani uspomenom na vazmeno otajstvo i kuša njegove plodove u pustinji ovoga svijeta. Prijelaz u vječni život u neprestanom slavljenju Vazma kao predokus i priprema našeg prijelaza s ovoga svijeta k Ocu u Isusu. Uskrs, Vazam je za sv. Franju prigoda da pjeva o Gospodinovoj pobjedi nad smrću darom života. Uskrsnuće označava Krista kao ispunjenje obećanja i kao snagu spasenja za sve. Sv. Franjo nas poziva da u danu uskrsnuća vidimo dan parusije, početka novog svijeta. Ne očituje li možda Kristovo uskrsnuće prodor eshatološkog svijeta u ovaj naš svijet? Prvi plod Vazma je naše prosvjetljenje po našem uranjanju u Kristovu smrt i uskrsnuće. U Kristu postajemo novo stvaranje. Ova sila spasenja ne obnavlja samo čovječanstvo, nego i svijet, čitavo stvaranje. Sv. Franjo nas na koncu poziva da promatramo puninu vazmenog otajstva, uzvišenje Sina o desnu Očevu, slanje Duha Svetoga na ljude i uspostavljanje vjernoga naroda. Tako Vazam Gospodnji rasprostire pred nama svu puninu svoje plodnosti.
Posve u skladu s ovim razmatranjem nalazi se Franjo kada u Nepotvrđenom pravilu (NPr 23:63-73) razvija svoju euharistijsku molitvu. Radi se bitno o molitvi zahvaljivanja Bogu Ocu, kojoj su razlog veliki Božji zahvati u našu korist: stvaranje, utjelovljenje, otkupljenje, proslava. Ali budući da čovjek grešnik više nije u vezi s Bogom, potreban mu je posrednik, pomiritelji zagovornik, Isus Krist. Molitva sv. Franje pronalazi bitne perspektive svake euharistijske molitve: Krist, ljubljeni Sin, sjedinjuje cijelo čovječanstvo neizmjernim zahvaljivanjem Bogu. Osim toga, sv. Franjo poziva sve članove svoje obitelji da budu svjesni svoje bitne obaveze pohvale i zahvaljivanja koja spada na one koji žive u Božjoj prisutnosti, da priznaju Kristu jedinstvenu ulogu, da se svrstaju uz njega bezuvjetnim pristankom koji se očituje posve evanđeoskim životom; da kao hitnu obavezu smatraju sjediniti čitavo čovječanstvo u jedan novi narod koji je posve okrenut k svom Gospodinu.
fra Marijan Ligenza