Čitajući životopise svetaca, prirodna čovjekova reakcija je da se odmah nadahnjuje, što je dobro, i uspoređuje s njima, što je loše, jer većinom uspoređivanje završi pesimističnim mislima na foru: “ja nikad neću biti takav”, “nije svetost za mene”, itd. Obično zaboravljamo da smo unikati i da Bog ljubi svakoga pojedinačno u njegovoj originalnosti, sa svim svojim manama i vrlinama.
Listajući malo Bibliju, naročito Stari zavjet gdje Sveto Pismo ne idealizira glavne protagoniste već živopisno ocrtava njihove grijehe i slabosti, možemo također uočiti da velika većina junaka nije bila baš uvijek vjerna Bogu. Nisu uvijek išli ravno Božjim stazama, nisu rođeni sveti, ali ih je Bog ipak, uz sve njihove slabosti i ograničenja, učinio stupovima vjere.
Jedan od takvih likova bio je i Sveti Jeronim kojega danas slavimo, svetac sa naših područja. Svjestan svoje teške i vatrene naravi znao je reći: “Parce mihi, Domine, quia Dalmata sum!” (Oprosti mi, Bože, jer sam Dalmatinac). Jeronim je bio bistar, lukav, izvrsna pamćenja, osjetljiv, raspaljiv, sarkastičan, ironičan, svadljiv, nepopustljiv, tvrdoglav. Ako se osvrnemo na njegove mane, ljudskim očima, takvog čovjeka nemoguće je upotrijebiti za Božje kraljevstvo. Na sreću, naša logika nije Božja logika. Ipak je taj svetac zadužio Crkvu svojim naučavanjem i svojim prijevodom Biblije poznatije kao “Vulgata” i što je još važnije – izgradio se u sveca, naravno, milošću Božjom.
Jeronim je pred kraj života napisao: “Tko se predaje Kristu, može umrijeti; no pobijeđen, ne može biti.” Bitno je predati se Bogu. Jeronim je to naučio, shvatio je da naše mane nisu velike prepreke koliko naš otpor Božjoj volji. Bog preobražava naše mane u vrline ili kako piše sveti Pavao u poslanici Rimljanima: “sve okreće na dobro onima koji ga ljube”. Da bi nam to bilo jasnije, mistik Ivan Tauler koristi se jednom slikom: “Konj proizvodi gnojivo u štali. Gnojivo je po sebi gnusno i zasmrađuje zrak. Međutim, isti konj tegli ga s velikim naporom do polja, gdje ono omogućuje bogatu žetvu pšenice ili rast vinove loze, žetvu koja ne bi bila tako bogata i dobra da polje nije dobilo to gnojivo. Tvoje pogreške jesu tvoje gnojivo. Revno se pobrini donijeti ih u istinskom predanju na polje Božje volje. Razbacaj svoje gnojivo po toj dobroj zemlji i iz nje će izrasti plemeniti i prekrasni plodovi poniznog predanja.“
Zato će uvijek više napredovati onaj tko se više predaje Bogu, ne onaj tko je kreposniji, ali se uzda u svoje snage. Isto tako, uvijek će više dobiti onaj tko se više nada od Boga, nego onaj tko je zadivljen sam sobom i svojim stupnjem duhovnog života.
