1. Monofizitizam i monoteletizam

Nakon Efeškog sabora na kojemu je potvrđeno Marijino bogomajčinstvo, a samim time i to da je Krist od početka i Bog i čovjek, u istočnoj Crkvi ostaje napetost između dviju poznatih škola: antijohijske (naglašavala Kristovo čovještvo) i aleksandrijske (naglašavala Kristovu božansku narav). Aleksandrijska škola, predvođena monahom Eutihom, to je protumačila tako što se Kristova ljudska narav raspršila u božanskoj. Zbog previranja koja su nastala tih godina, car Marcijan odlučio je sazvati koncil u Kalcedonu 451. godine. Koncil odbacuje Eutihovo krivovjerje, a potvrđuje i zaključke Efeškog sabora iz 431. godine gdje je osuđena suprotna krajnost. Zaključak je Kalcedona da su u Kristu dvije naravi, prva božanska i druga ljudska koje su sjedinjene u jednoj osobi (hipostazi). One su nepomiješane (protiv monofizita) i nepodijeljene (protiv Nestorija osuđena u Efezu).[1] Jer antijohijci (kojima pripada i Nestorije) su previše dijelili Krista Boga i Krista čovjeka, a monofiziti su govorili da je u Kristu čovjek nestao u božanstvu.

Šesti ekumenski sabor usko je vezan uz pitanje monofizitizma i monoteletizma. Monofizitizam (grč. móno + fýsis što znači jedna narav) je nauk po kojemu je Krist spojen od dviju naravi, ljudske i božanske, ali koje više ne egzistiraju kao zasebne nego su postale jedna. Time se želi reći da je nakon utjelovljenja postojala samo jedna jedina narav. Ljudsko se tijelo prema tome posve utopilo u boštvu i nije jednako našemu. Ovaj je nauk prvi počeo širiti već spomenuti Eutih, carigradski monah. Ovaj nauk je osuđen 451. na koncilu u Kalcedonu iako je monofizitizam imao svoje podupiratelje i nakon koncila.[2]

Monoteletizam (grč. móno + thélema) i s njime povezan monoergizam (ili monoenergetizam) nastali su kao tvrdnja da u Kristu postoji samo jedna volja. Ovaj nauk nastaje u 7. stoljeću na Istoku kao pokušaj pomirbe monofizitizma i kalcedonskog duofizitizma. Pomiritelj je bio patrijarh Sergije iz Carigrada koji je počeo govoriti o jednome jedinom djelovanju Kristovu, stoga što njegovo jedino djelovanje potječe od osobe, a ne od dviju naravi što nazivamo monoenergetizam. Nakon što su ovaj nauk počeli pobijati Maksim Ispovjedalac i monah Sofronije, car Heraklije se priklanja monoteletizmu. Monoteletizam prihvaća dvije naravi u Kristu, ali samo jednu volju što je saboru u Carigradu (680. – 681.) osudio s tvrdnjom da su u Kristu dvije naravi i dvije volje, ljudska i božanska.[3]

2. Tri poglavlja i peti ekumenski sabor

Uz šesti ekumenski sabor usko je vezan i peti ekumenski sabor koji se bavio pitanjem Triju poglavlja, stoga treba reći nešto više i o njemu. Pod Tri poglavlja se misli na tri teologa i njihova djela koji su odigrali određenu ulogu nakon Efeškog sabora, a s vremenom su postali predmetom nesporazuma i neslaganja u Crkvi. Te tri osobe su Iba, biskup Edese, Teodor iz Mopsuestije i Teodoret iz Kira.[4]

Pismo Ibe iz Edese priznaje uniju iz 433. godine, ali autor ne želi osuditi Teodora iz Mopsuestije kao začetnika nestorijevsta.[5] Pismo samoga Teodorija iz Mopsuestije koji je umro još 428. godine i oko kojega je pokrenuta rasprava o pravovjernosti.[6] Pojedini spisi Teodoreta iz Kira također pripadaju Trima poglavljima, a usmjereni su protiv anatematizama koje je napisao Ćiril Aleksandrijski.[7] Ova tri autora optuživana su za herezu, ali Kalcedonski sabor ih nije osudio, stoga je napad na njih na neki način bio napad na autoritet Kalcedonskog sabora. U svakom slučaju, ovi su autori bili pod stalnom opasnošću da u očima monofizita, onih koji su čvrsto držali da je jedna narav u Kristu, božanska, ne izgledaju kao nestorijevci.[8]

Čovjek imenom Teodor Askida, koji je bio savjetnik cara Justinijana, doživio je napade pod izlikom napada na origenizam. Askida se toga trudi osvetiti kalcedoncima napadom na Tri poglavlja. Uvjerava carske teologe i Justinijan doista piše traktat o Tri poglavlja i proglašava anatematizme protiv spisa ranije spomenutih autora Tri poglavlja.[9] Justinijan (526. – 565.) je bio privržen monofizitima i to vjerojatno zbog supruge Teodore koja im je bila tajno naklonjena.[10] Justinijanu je čak uspjelo da papa Vigilije odbaci tri poglavlja u Judicatumu 548. godine. Ipak, papa je poslije povukao što je rekao i izopćio je Askida, a bilo je i problema s carem Justinijanom kad je papa morao doslovno bježati iz zarobljeništva. Godine 553. u Carigradu počinje 5. ekumenski sabor koji je htio osuditi Tri poglavlja. Međutim papa Vigilije je svojim iskazom Constitutum, koji su potpisali i drugi zapadni biskupi, osudio 60 teza iz spisa Teodora iz Mopsuestije, ali se suprotstavio tome da ga se udari prokletstvom. Slično je bilo i za druga dva spisa Triju poglavlja. Time se papa pobrinuo da se ne proturječi zaključcima Kalcedonskog sabora. Car to nije uvažio i sabor je imao ograničene informacije o papinu stavu. A papa nije sudjelovao na saboru. Na kraju je papa slomljen i potpisao je osudu Triju poglavlja. Ali monofiziti nisu uopće reagirali na zaključke sabora.[11] Crkvene provincije Milano i Akvileja dugo su se ustručavale priznati koncil. Tek se 607. godine metropolita Akvileje, koji je u međuvremenu primio naslov patrijarha, vratio u crkveno zajedništvo s Rimom.[12]

3. Pokušaji nadvladavanja monofizitizma

Justinijanovi nasljednici malo pomalo ponovno otvaraju više slobode za monofizite. Pojavile su se čitave regije koje su bile monofizitske, kao što su Kopti i Sirijci.[13] U traženju rješenja kako definirati Kristovu dvostruku bit, ljudsku i božansku, a da se naglasi jedinstvo i razlika odjednom dovodi do ideja da u Kristu djeluje jedna božanska moć. Tako su patrijarh Sergije, Teodor iz Farana i najviše Kir iz Faze došli do nove formule kako bi pomirili Kalcedon i Efez: „Krist jedan jedini vrši ono božansko i ljudsko u jednom božansko-ljudskom energijom.“ Takva definicija naziva se monoenergetizam. No uskoro se javlja Sofronije, monah, koji tvrdi da energija proizlazi iz naravi i da time problem nije riješen jer ako su dvije naravi u Kristu, onda su i dvije energije u Kristu. Kad je on otišao patrijarhu Sergiju, dogovorili su se da je onda najbolje ne spominjati dvije ili jednu energiju u korist one konkretne osobe u jednom djelujućem Kristu. [14]

Kad je patrijarh pisao papi Honoriju, koji je bio slabo poučen u ovom suptilnom pitanju[15], papa je prihvatio njegove opaske i složio se da bi bilo bolje govoriti o jednoj volji u Kristu radije nego o jednoj energiji ili naravi. No tu je došlo do nesporazuma jer papa nije mislio na jednu volju u smislu da samo ta volja postoji nego ona božanska volja posve je nadvladala ljudsku volju. Car Heraklije izdaje proglas 638. godine (koji se zove Ekhtesis) po kojemu se ponavlja upravo to da je u Kristu jedna volja, ali u smislu da su ljudska i božanska volja posve stopljene jedna s drugom da je izgledaju kao jedna jedina volja. Međutim tu nastaje, ne teološki, nego terminološki problem.[16] Problem nastaje jer su se krivo tumačili pojmovi, riječi. Tako se javlja problem monoteletizma (grč. ἓν θέλημα – jedna volja).

Problem je zaoštrio Maksim Ispovjedalac koji je postao monah i živio je u Africi nakon što je morao pobjeći pred Perzijancima.[17] Rođen je u Palestini oko 579./ 580. godine. Kao mladić ulazi u manastir Sv. Kariton gdje su ga uputili u studij Origena.[18] Ovaj je autor imao izvanrednu sposobnost da na vrlo sažet i jezgrovit način izloži metafizičke probleme i zauzetosti oko definiranja dogme vjere, osobito što se tiče Kristove naravi[19]. Prema njemu se θέλημα treba tumačiti kao temeljna moć koja pripada naravi[20]. S druge strane, postoji „gnomička θέλημα koja je identična s arbitrijem, što je vlastitost osobe; može u Kristu biti samo jedna, jer subzistira u božanskoj osobi“[21]. Uskoro, car Konstans II. (641. – 668.) zabranjuje godine 648. svaku raspravu o tome koliko je energija ili volja prisutno u Kristu i dokida Ekhtesis. No Maksim Ispovjedalac se nakon toga obratio papi Martinu I. koji saziva sinodu (649. godine u Lateranu), a ta sinoda definira nauk o dvije volje u Kristu te izopćuje sve protivnike. Car Konstans 653. godine dovodi papu Martina u Carigrad, ne samo zbog sinode već i zbog sumnje da djeluje protiv carstva. Martin umire 655. godine u progonstvu, izgnan zbog veleizdaje. Slično se dogodilo i Maksimu, odsjekli su mu ruke i jezik te je umro u progonstvu 662. godine.[22] Vatren i vjernički dubok duh, istodobno intelektualno prodoran i solidno izobražen, asket i polemičar, aristotelovac u teologiji i neoplatoničar u mistici, značajan pisac i političar, mučenik i čovjek akcije, to je Maksim, jedan od najvećih i najkompletnijih likova što ga je kršćanski Istok ikada iznjedrio.[23] Car Konstans je nažalost i sam nastradao, ubili su ga 668. godine.[24]

4. Ekumenski sabor 680. – 681. godine u Carigradu

Kad je na carsko prijestolje 668. godine zasjeo Konstantin IV., on je odlučio da spor oko pitanja monoteletizma mora prestati. On je monofizite smatrao izgubljenima jer su ionako bili u to vrijeme izvan granica Carstva. Papa Agaton saziva pripremnu sinodu 680. u kojoj potvrđuje ono što je već rečeno 649. godine u vrijeme Martina I i osuđuje monoteletizam kao herezu.[25]

Istodobno su u Carigradu trajale pripreme za veliki koncil kojemu je predsjedao sam car. Riječ je o šestom ekumenskom koncilu koji je održan 680. – 681. godine. Prije nego što su počeli, koncilski oci su u rukama imali pismo pape Agatona sa zaključcima sinode koju je on te iste godine održao. Većina se biskupa složila s papinskim dekretom, tek šestorica biskup nisu to učinila tako da je to pismo zacrtalo put kojim je koncil trebao ići.

Tih šest biskupa, na čelu s antijohijskim patrijarhom Makarijem udareni su anatemom. Ta se anatema proširila na Teodora iz Farana, Kira iz Faze, patrijarha Sergija i čak na papu Honorija. Osuda ovih nepopustljivih biskupa nije proizvela nikakav raskol, a pitanje je zatvoreno. Ono je, doduše, svoj crkveno-politički smisao izgubilo odavno jer monofiziti ionako više nisu bili dio Carstva.[26] Što se pape Honorija tiče, on nije osuđen kao heretik nego kako je to objasnio papa Lav II., samo zbog nehaja pri suzbijanju krivog naučavanja.[27]

Definicija sinode govori o dvije fizičke voljne moći u Kristu.[28] Smjerovi tih voljnih moći nisu usmjereni suprotno jedna drugoj. Ljudska volja Kristova u svemu se podređuje božanskoj Kristovoj volji. Koncil je ovim zapravo osudio jednu zastarjelu terminologiju. Ovom definicijom i ovim koncilom zatvorena su sva pitanja o kristologiji, a monofizitizam i monoteletizam su pobijeđeni.[29] Stoga s ovim koncilom završavaju dogmatske trzavice o Kristu i nauk Crkve zadobiva određenu stabilnost i sigurnost. Nakon svih ovih previranja Sabor je zaključio da jedinstvo između boštva i čovještva u Kristu ni na kakav način ne uključuje amputaciju ili umanjenje čovještva[30]. Sabor jasno podsjeća da postoji jasna volja čovjeka Isusa, koju božanska volja nije apsorbirala. No, ova ljudska volja slijedi božansku volju te tako s njom postaje samo jedna volja, ne pak na prisilan način, nego na način slobode.[31]

Zaključak

Sa šestim ekumenskim saborom dolazi kraj kristoloških borbi u Crkvi. Ovim koncilom zatvorena su sva važnija pitanja o Kristu i njegovoj naravi. Crkveni nauk od ovog trenutka počinje plivati u mnogo bistrijim i sigurnijim vodama. Crkva je uspostavila važeću terminologiju i usmjerila djelovanje idućih generacija. Još će, doduše, biti nejasnoća unutar ikonoklastičkih sporova, ali nejasnoće će se javljati i kasnije kroz povijest, a javljaju se i danas, stoga je 6. ekumenski sabor u Carigradu vrlo važan trenutak u povijesti Crkve jer da se nisu lomila koplja tada, morale bi se oko toga pobrinuti kasnije generacije. Budući da su već tada riješeni glavni problemi kristologije, Crkva je mogla hrabro nastaviti dalje.

___________________________________

[1] usp. Bernardino GARCIA, Koncil, Kalcedonski, u: Enciklopedijski teološki rječnik, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 2009., 519 – 520.

[2] usp. Luigi PADOVESE, Monofizitizam, u: Enciklopedijski teološki rječnik, 672 – 673.

[3] usp. Luigi PADOVESE, Monoergizam/ Monoteletizam, u: Enciklopedijski teološki rječnik, 671 – 672.

[4] usp. Hubert JEDIN, Velika povijest Crkve, sv. 2., Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 1995., 434.

[5] usp. Hubert JEDIN, Velika povijest Crkve, 434.

[6] usp. Isto, 108.

[7] usp. Isto, 434.

[8] usp. Isto.

[9] usp. Hubert JEDIN, Velika povijest Crkve, 434 – 435.

[10] usp. Hubert JEDIN, Crkveni sabori: kratka povijest, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 1980., 33.

[11] usp. Isto, 436 – 439.

[12] Hubert JEDIN, Crkveni sabori: kratka povijest, 34.

[13] usp. Hubert JEDIN, Velika povijest Crkve, 440 – 441.

[14] usp. Isto, 442.

[15] Hubert JEDIN, Crkveni sabori: kratka povijest, 34.

[16] usp. Hubert JEDIN, Velika povijest Crkve,  443.

[17] usp. Isto.

[18] usp. Juraj PAVIĆ – Tomislav Zdenko TENŠEK, Patrologija, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 1993., 295.

[19] Claudio MORESCHINI, Povijest patrističke filozofije, Zagreb, 2009., 686.

[20] Hubert JEDIN, Velika povijest Crkve, 443.

[21] Isto.

[22] usp. Isto, 444.

[23] Juraj PAVIĆ – Tomislav Zdenko TENŠEK, Patrologija, 298.

[24] usp. Hubert JEDIN, Velika povijest Crkve, 444.

[25] usp. Isto.

[26] usp. Isto, 445.

[27] Hubert JEDIN, Crkveni sabori: kratka povijest, 36.

[28] Hubert JEDIN, Velika povijest Crkve, 445.

[29] usp. Isto.

[30]Joseph RATZINGER, Hod prema Uskrsu,  Split, Verbum, 2006., 114.

[31] Joseph RATZINGER, Hod prema Uskrsu, 115.