Sažetak:
U ovom članku želimo predstaviti život i djelo filozofkinje s naglaskom na njezinu metafiziku. Njezina metafizika je zanimljiva jer se, između ostalog, u njoj pokušava riješiti problem dualizma Descartesove ontologije (odnos um – tijelo). Uz to ćemo nastojati pronaći poveznicu između Anne Conway i Gottfrieda Wilhelma Leibniza, kako je ona utjecala na njega i što im je zajedničko (to je jedna od stvari zbog koje joj daju na važnosti). Također, želimo ovim radom prikazati probleme i nedorečenosti njezinog sustava te ponuditi potencijalna rješenja na otkrivene probleme unutar samog sustava njezine misli. Na ovakav način ističemo zasluge jednog ženskog filozofa u vrijeme prije nego što su žene stupile na scenu kao važne filozofkinje. Time se želi pokazati važnost ženske misli u povijesti filozofije.
Uvod
Anne Conway je među rijetkim ženama svojega vremena koja je svojom bistrinom misli pokušala doprinijeti intelektualnom toku misli svojega vremena. Uspješno, čini se, jer joj je ostao trag, no ipak ne dovoljno jer je kao tema proučavana od strane malobrojnih učenjaka. Ona je, također, među rijetkim ženama koje su uspjele ostvariti svoje intelektualne interese, ovdje specifično je riječ o interesu za filozofiju i filozofske teme i problematiku. Njezin intelektualni rad je povezan s Platonistima s Cambridgea, osobito s Henry Moreom. Njezino važno djelo Principi Najdrevnije i Moderne Filozofije[1] (čak i najvažnije, tj. jedino djelo) objavljeno je tek nakon njezine smrti. Ovdje će ona izložiti cijeli svoj metafizički sustav. Važno je istaknuti da je u svojim filozofskim promišljanjima odlučila parirati velikim umovima u povijesti filozofije kao što su Hobbes, Descartes i Spinoza. Jedan od velikih umova filozofije, Gottfried Wilhelm Leibniz, je pozitivno i afirmativno gledao na njezinu filozofiju.
- Životopis
Anne Conway rodila se 1631. godine u Londonu kao kćer Sir Heneage Fincha i njegove žene Elizabeth Cradock. Kao najmlađe dijete odgajano u velikoj obitelji u Kensington Palace-u u vlasništvu obitelji Finch, imala je velike prilike i uvjete da krene intelektualnim stopama za kojima je kasnije u životu i krenula. Malo je poznato o njezinom obrazovanju. Povezanost s njezinim polubratom Johnom Finchom je ključna jer ju je to dovelo u kontakt s Platoničarima s Cambridgea, ovdje se osobito misli na Henryja Morea. Henry More joj je davao instrukcije iz filozofije[2] pošto je ženama bilo zabranjeno pohađati fakultet. Instrukcije je primala kroz pisma koja je izmjenjivala s Moreom. Nekoliko pisama koji su ostali iz rane faze dopisivanja svjedoče da je Kartezijanski mentalitet obilježavao ove instrukcije. Time je stvoreno prijateljstvo između njih dvoje koje je trajalo sve do kraja njezina života. Ovo je bila ulaznica u intelektualni svijet gdje će ostaviti veliki trag. 1651. se udala za Edwarda Conwaya koji posjedovao imanja u Irskoj. Obitelj Conway je u svojem vlasništvu imala vrlo dobru privatnu knjižnicu za to vrijeme, što je jedan od dobrih znakova za daljnji razvoj misli Anne Conway, uz to, njezin muž ju potiče da se bavi intelektualnim stvarima koje joj odgovaraju. Od svoje mladosti je bila sklona obolijevanju. Kroz vrijeme se takvo stanje pogoršavalo. Tražeći pomoć upoznaje flamanskog liječnika i filozofa Francisa Mercuryja van Helmonta. U periodu njezinih zadnjih godina, van Helmont je živio u kućanstvu obitelji Conway. Kroz njega je došla u dodir s Kabalom i Kvekerizmom. Nakon što je odlučila proučavati Kabalu, odbacuje Kartezijanski sustav, Kvekerizam ju je privukao te se obratila na njega netom prije svoje smrti 1679. godine.[3]
- Njezina metafizika
Sada želimo ocrtati njezin metafizički sustav. Postoje nam dva ključna izvora koja olakšavaju potragu. Prvi izvor je njezino djelo Principia philosophiae antiquissimae et recentissime koje je kasnije prevedeno i izdano u Londonu 1692. pod nazivom koji smo spomenuli u uvodu. Drugi izvor su njezina dopisivanja s Henryjem Moreom. Njezina metafizika više odiše teološkim nego čistim filozofskim elementom, što nam je lako povezati s utjecajem Kvekerizma kao i Kabale na njezin misaoni tok. Naravno, ovdje je ostavio učinak i Henry More od kojega je preuzela racionalistički pristup teologiji. Lady Anne stoji u metafizičkoj tradiciji platonizma i od tamo povlači svoj filozofski sustav usmjeravajući se najviše na postojanje Boga kao i njegove atribute. Trostruka je njezina ontološka podjela – Bog, Krist, Stvorenje. Ona se predstavlja kao zagovornik monizma, ipak taj monizam nije primjenjiv na sva tri elementa stvarnosti, tj. na sva tri dijela njezinog ontološkog sustava.[4] Spomenuli smo i prije kako se Bogu pripisuju osobine koje specifično povezujemo s govorom o Bogu, a ta su: beskonačna dobrota, mudrost i pravednost. Naravno, nepromjenjivost i cjelovitost, također. Kako povezati stvorenje i Boga? Anne Conway to čini po principu sličnosti, iz toga zaključujemo da su stvorenja u svojoj bîti dobra i pravedna. Bog je duh (usp. Iv 4, 24), ali je i stvorenje duh. Povezuje ih ponovno princip sličnosti. Sada imamo tri stvari u kojima se podudaraju stvorenje i Bog. Conway ne može dopustiti izjednačavanje stvorenja i Boga. To je nedopustivo. Zato ipak nastoji element duha koji posjeduje stvorenje drugačije prikazati. Stvorena supstanca posjeduje duh koji je sastavljen od beskonačno mnogo duhovnih čestica koji se u svojoj množnosti ujedinjuju u jedno. Conway zastupa monizam supstance, ali s tihim osjećajem za distinkciju između fizičkih i mentalnih sposobnosti supstancije.[5] Sve stvorene stvari (tj. one koje nisu Bog) nastaju emanacijom iz Boga te su sposobne za pokret i percepciju.
Materijalna supstanca je promjenjiva naspram Boga koji je nepromjenjiv, njih dvoje spaja Krist koji je tzv. srednja zona. Stvorenja su tako promjenjiva sve do punine kako moralne tako i metafizičke savršenosti. Kada govori o supstanci dodaje naziv “vrsta”. No, to ne predstavlja istu vrstu u potpunosti. Prva je nepromjenjiva i već je u dobru, druga može težiti samo prema dobru dok treća može biti i dobra i loša, tj. može se usavršavati, ali i kvariti više i više.[6] O njihovom odnosu piše:
»Dakle, imamo tri vrste bića. Prva je potpuno nepromjenjiva. Druga se može mijenjati jedino prema dobru, pa ono što jest dobro po svojoj prirodi može postati bolje. Treća vrsta je ona koja, iako je po svojoj prirodi dobra, se ipak može mijenjati od dobroga na dobro, ali isto tako i od dobroga na zlo.«[7]
Monizam Anne Conway možemo promatrati kao jednu vrstu potpore filozofiji prirode onoga vremena. Monizam koji promiče jedinstvo stvarnosti, koji promiče kozmičko jedinstvo[8], to jedinstvo koje je potrebno da se spriječi razdor koji se javlja pojavom Kartezijanskog dualizma koji razdvaja i time stvara razdor u shvaćanju stvarnosti koja sada više nije cjelina nego oblik prepun nespojivih i neispunjivih rupa. Jedno od obilježja njezinog metafizičkog sustava je i vitalistička koncepcija svih bića. Što to znači? Ako se vratimo na princip sličnosti između Boga i stvorenja iz toga zaključujemo da sva bića, jer su stvorena od Boga koji je živ, moraju imati neku vrstu života, neku vrstu vitalnosti u sebi. Tako su životni i anđeli i ljudi, životinje, biljke pa čak i pješčana prašina. Stvorenja posjeduju uz promjenjivost, oblik ili figuru te solidnost ili gustoću. Ona, naime mora tako postaviti svoja stvorenja u odnosu prema Bogu, da bi uvijek postojala razlika kojom se sprječava poistovjećivanje. Kada govorimo o promjenjivosti bića, onda trebamo to povezati s onim beskonačnim brojem stvorenja koje smo već i prije spominjali. Ova promjenjivost omogućuje postojanje beskonačnog broja različitih varijacija unutar samog stvorenja, tj. stvorene prirode. Vratimo se sada na vitalističko shvaćanje stvorenja, ovime se također pobija na jedan način Descartesovo shvaćanje materije kao res extensa (tj. da je ona samo protežna, ali inertna u svojoj naravi), Conway takvo stanje naziva “mrtvim”, a ako je tako nešto mrtvo onda nije slično Bogu jer Bog je živ, a ako nije slično Bogu, onda ne može postojati. Iz toga dalje proizlazi da su i tijelo i duh ne različite supstance već različite gradacije ili načini postojanja iste supstance.
Promjenjivost samih bića se događa unutar same “vrste”. Dakle, između onih koji su slični jedni drugima. Mijenja se način, modus, ali narav ostaje ista, ona temeljna supstanca se ne mijenja. Kako ovdje pomiriti princip sličnosti s promjenom kada povezujemo sličnost kao ključan element za stvaranje i opstojnost samog stvorenja naspram Boga? Ako se mogu mijenjati na temelju sličnosti, a stvorenja su slična Bogu, znači li to da je i Bog promjenjiv? Na ovo pitanje ćemo pokušati pronaći odgovor kasnije. Tijelo i duh se ne razlikuju po svojoj naravi, smatra Conway, oni se razlikuju prema gustoći.[9]
Kako smo već istaknuli, tijelo se može promijeniti u duh i obrnuto, Conway, s tim razmišljanjem otkriva i još jednu stvar, stvorenje koje postaje više duhovno, ono je sposobnije da bude sposobnije za djelovanje i čin. Isto tako nam nudi i rješenje za zlo, zli duhovi tj. ona stvorenja koja čine zlo mogu se kroz mnoge kazne vratiti na dobro[10]. Isključuje li se ovom tvrdnjom kršćansko vjerovanje o vječnoj kazni i propasti? Iz navedenog možemo reći da jest. To nam potvrđuje ponovno princip sličnosti stvorenja s Bogom, Bog je dobar = stvorenje je dobro. Ujedno je i ovo pokušaj shvaćanja i možemo reći davanje svjetla pojmu i stanju zla u svijetu tj. da zlo nije vječni princip koji je traje nego da je i on usmjeren na kraju prema dobroti i pravednosti. Iako stvorenje kao treća vrsta može ići i prema dobru i prema zlu, svrha stvorenja je zapravo usavršavanje. Sva stvorenja u sebi imaju potencijal da rastu u savršenosti:
»To jest, uvijek je u stanju postati savršenije i izvrsnije do beskonačnosti, iako nikada ne dohvaća tu beskonačnost. Jer koliko god daleko neko ograničeno biće može napredovati, ipak je uvijek konačno, iako nema ograničenja njegovom napretku.«[11]
Zanimljiv je njezin govor o shvaćanju vremena, tematici koja je uvijek plodna za raspravu. Ona započinje poimanje vremena iz perspektive stvaranja – jesu li stvorenja stvorena u vremenu prije vremena ili u vremenu u kojem smo i mi danas?[12] Nastojeći dati odgovor, ona formulira shvaćanje vremena u kojem ga stvorenja percipiraju kao sljedeći niz događaja koji teče, i povezujući ga s promjenjivošću. To vrijeme u sebi sadrži beskonačnost i ona ovdje za to koristi argument dobrote Božje za koju smatra da se kontinuirano i neprestano izlijeva i isijava (emanira) stvorenja, a jer stvorenja u sebi nose beskonačnost, tako i vrijeme u sebi nosi beskonačnost jer je vezano uz stvorenja i njihovu promjenu. Bog i njegova vječnost se razlikuju od beskonačne vječnosti i ona daje do znanja koristeći naziv “božanska vječnost”[13]. Zato je Bog uvijek prisutan i cjelovit te ga se ne može smjestiti niti u prošlost, niti u sadašnjost, niti u budućnost. Razlika između “beskonačne vječnosti” i “božanske vječnosti” nalazi se u tome da je vrijeme vezano uz stvorenja zapravo obilježeno gibanjem/kretnjama koji slijede jedni iza drugih koji se kreću prema potpunoj savršenosti. Bog toga u sebi nema jer on se ne treba usavršavati, on jest potpuno savršen. Bog je, također, cjelovit i nedjeljiv, a vrijeme ima svoje dijelove koji se dijele u beskonačno te zato ne može pripadati Bogu jer mu je oprečno.
2.1 Zajednički elementi Anne Conway i Gottfrieda Wilhelma Leibniza
Uspoređujući metafiziku Anne Conway s Leibnizovom metafizikom vidjet ćemo neke elemente na koji ih povezuju međusobno. Oboje stavljaju naglasak na jednost stvarnosti i jednost supstance. No, kao što smo već rekli, Conway drugačija shvaća monizam od njega. Za Leibniza monade u sebi sadrže svako moguće svojstvo koje može očitovati u bilo koje vrijeme tj. bilo da se radi o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.[14] Ovo povezujemo s konceptom razvitka stvorenja prema savršenosti tj. da ono u sebi nosi kapacitet punine, no ujedno nalazimo i razliku. To je ovo “svako moguće…” jer totalnost pripada jedino Bogu i njegovoj naravi. Drugo važno obilježje Leibnizove monade jest nedjeljivost jer npr. ako se krene dijeliti onda tijelo koje pripada monadi i u sebi izražava svu povezanost materije, ali i svemira dijeljenjem gubi povezanost i cjelovitost[15], a to ne pripada monadi kao takvoj. Stvorenja su za Conway beskonačno djeljiva jer su sastavljena od dijelova, ali je Bog nedjeljiv jer je cjelovitost. Treće važno obilježje monade jest to da je ona jednostavna dok to nije slučaj kod supstancije stvorenja u sustavu Anne Conway. Jedina jednostavna supstanca jest Bog koji nije sastavljen od dijelova dok stvorenja to jesu i zato ne mogu biti jednostavna nego samo složena. Ovdje vidimo i bliskost kao i različitost poimanja monizma ovih dvaju filozofa.
fra Ivan Rozić
—- kraj prvog dijela —-
[1] Principles of the Most Ancient and Modern Philosophy; u ovom izlaganju služimo se njezinim tekstom iz izdanja na engleskom jeziku: Anne Conway, The Principles of the Most Ancient and Modern Philosophy, prev. Allison P. Coudert, Taylor Corse, Cambridge University Press, Cambridge, 1996.
[2] Ovo nas pomalo podsjeća na scenarij iz romana Sofijin svijet u kojem učitelj filozofije Alberto daje Sofiji tečaj iz filozofije.
[3] Usp. Sarah Hutton, »Lady Anne Conway«, The Stanford Encyclopedia of Philosophy. Dostupno na: https://plato.stanford.edu/archives/spr2021/entries/conway/ (pristupljeno 24. 5. 2021.).
[4] Usp. Emily Thomas, »Anne Conway as a Priority Monist: A Reply to Gordon-Roth«, Journal of the American Philosophical Association 6 (2020) 3, str. 275-284. Ovdje str. 277. Dostupno na: https://www.cambridge.org/core/journals/journal-of-the-american-philosophical-association/article/anne-conway-as-a-priority-monist-a-reply-to-gordonroth/F429E75BDDF57AB228D85D357957AB60 (pristupljeno 25. 5. 2021.), doi: https://doi.org/10.1017/apa.2019.1 .
[5] Usp. Andrew Fyffe, »A Panpsychist Interpretation of Anne Conway’s Metaphysics«, Aporia 20 (2020), str. 1-9. Ovdje str. 2. Dostupno na: https://philpapers.org/rec/FYFAPI (pristupljeno 24. 5. 2021.).
[6] Usp. John Grey, »Species and the Good in Anne Conway’s Metaethics«, u: Colin Marshall (ur.), Comparative Metaethics: Neglected Perspectives on the Foundations of Morality, Routledge, New York 2020., str. 102-118. Ovdje str. 4 (neobjavljeni tekst). Dostupno na: https://philpapers.org/rec/GRESAT-29 (pristupljeno 25. 5. 2021.). U daljenjem označavanju ovog teksta služit ćemo se numeracijom stranica iz neobjavljenog članka.
[7] A. Conway, The Principles of the Most Ancient and Modern Philosophy, str. 24. Citat: »Therefore there are three kinds of being. The first is altogether immutable. The second can only change toward the good, so that which is good by its very nature can become better. The third kind is that which, although it was good by its very nature, is nevertheless able to change from good to good as well as from good to evil.«
[8] Usp. Christia Mercer, »Platonism in Early Modern Natural Philosophy: The Case of Leibniz and Conway«, u: Christoph Horn, James Wilberding (ur.), Neoplatonic Natural Philosophy, Oxford University Press, Oxford 2012., str. 103-125. Ovdje str. 112. Dostupno na: https://philpapers.org/rec/MERPIE (pristupljeno 25. 5. 2021.).
[9] Usp. S. Hutton, »Lady Anne Conway«.
[10] Usp. A. Conway, The Principles of the Most Ancient and Modern Philosophy, str. 42.
[11] Ibid., str. 33. Citat: »That is, it is always able to become more perfect and more excellent to infinity, although it never reaches this infinity. For however far a certain finite being may progress, it is nevertheless always finite, although there are no limits to its progress.«
[12] Usp. Ibid., str. 13.
[13] Usp. Ibid., str. 13.
[14] Usp. Douglas Burnham, »Gottfried Leibniz: Metaphysics«, Internet Encyclopedia of Philosophy. Dostupno na: https://iep.utm.edu/leib-met/ (pristupljeno 27. 5. 2021.).
[15] Usp. Gotfrid Vilhelm Lajbnic, Monadologija, prev. Dušan Nedeljković, Kultura, Beograd 1957., str. 58.