Ogovaranje se na razne načine pojavljuje kao opomena u Svetom Pismu npr. kada Gospodin upozorava da ne gledamo brvno u oku brata svoga ili kada Pavao biva ražalošćen u svojim poslanicama radi razdora među Korinćanima ili npr. kada u Jakovljev u svojoj poslanici donosi: „Ne ogovarajte, braćo, jedni druge! Tko ogovara ili sudi brata svoga, ogovara i sudi Zakon. A sudiš li Zakon, nisi vršitelj nego sudac Zakona. Jedan je Zakonodavac i Sudac: Onaj koji može spasiti i pogubiti. A tko si ti da sudiš bližnjega?“ (Jak 4,11-12). Već ovim citatom bih mogao završiti ovaj članak, ali ovdje bih pokušao predstaviti kako je ogovaranje shvaćeno u franjevaštvu.
Prema Generalnim konstitucijama našega reda: „Braća, kako kaže Gospodin, neka ne izriču sudove, ne osuđuju, ne motre najsitnije grijehe drugih, nego neka radije s gorčinom u duši razmišljaju o svojima.“[1]. Lakše nam je baviti se tuđim grijesima nego li svojim. Radije okaljavamo tuđe ime kako bi stvorili pred drugima jednu lažnu sliku o sebi, „pravednika“ koji može donositi sudove. Kako jasno kaže Jakovljeva poslanica: „Jedan je Zakonodavac i Sudac… A tko si ti da sudiš bližnjega?“ Ovdje bi valjalo dodati primjer iz Ivanova evanđelja kada pred Isusa „pravednici“ dovode prostitutku, a naš Gospodin im odgovara: „Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.“(Iv 8,7) Naravno većini je poznato da nitko nije bacio kamen te tim činom Isus ukazaje na licemjerje svih onih „pravednika“.
Ono što me nagnalo da pišem o ovoj temi je upravo idući citat iz Tome Čelanskog: „Kad je (sv. Franjo) jednom zgodom čuo kako neki brat ocrnjuje dobar glas nekoga drugog, okrenuo se bratu Petru Katanskom, svom zamjeniku, te mu je rekao ove teške riječi: »Redu prijete opasnosti ne suprotstavimo li se ogovaračima. Ubrzo će se najugodniji miris mnogih pretvoriti u zadah ako se smrdljivcima ne začepe usta. Ustani, ustani, pomnjivo ispitaj i ustanoviš li da je optuženi brat nedužan, onoga koji ga optužuje strogom opomenom svima obznani. Predaj ga« – reče – »u ruke šakača Firentinca ne mogneš li ga ti sam kazniti!« (Šakačem je nazivao brata Ivana iz Firence, čovjeka visoka stasa i velike snage.) Hoću, rekao je, da se najpomnjivije brineš ti i svi ministri da se ova kužna bolest ne bi dalje širila.« A gdjekada je naređivao da se onomu koji je svoga brata lišio dobra glasa ima svući tunika da ne mogne ni očiju k Bogu podići ne povrati li prije ono što je oduzeo.“[2] Sv. Franjo nikada nije dao ovoliki broj kazni za neki grijeh i sve u takvom obliku. Ovdje se donosi uz tjelesnu kaznu šakača Firentinca i javna opomena tj. sociološka kazna te čak i treće vrste duhovna kazna, a to je svlačenje tunike da ne mogne ni očiju k Bogu podići. Valjalo bi spomenuti da su ove kazne prava rijetkost npr. šakača Firentinca se više nigdje ne spominje u Franjevačkim izvorima niti svlačenje tunike, ali javna opomena se spominje za par opomena. Koje bi to bile opasnosti, a da bi prijetile našem Redu ako ne i našoj karizmi. Naime, bratstvo bi tu svakako moglo trpiti jer se stvara pogrešna slika o bratu na temelju nekih tračeva, a zauzvrat se stvara jedna distanca po kojoj ne može niti djelovati ljubav Božja među nama. Uzmimo Jonatanov primjer koji uz razne klevete o njegovom prijatelju Davidu nije napustio krepost pravednosti i ljubavi pa čak ni pod cijenu života. Zanimljivo je da se od svih mogućih grijeha upravo ovaj navodi kao velika opasnost našem Redu.
Svakako bi valjalo donijeti u cijelosti što je sv. Franjo govorio o ogovaračima prema Tomi Čelanskom: „Ne posjedujem savršenstva života, nemam znanja ni posebne milosti pa tako ni kod Boga, ni kod ljudi nema mi mjesta. Znam što ću učiniti: okaljat ću izabrane i tako ću pred onima na položaju steći milost. Znam da je i moj poglavar čovjek i u svojoj se službi gdjekada mnome služi. Kad se podsijeku cedri, u šumi se vidi samo glog. O bijedniče! Hrani se ljudskim mesom, a jer drugačije ne možeš živjeti, izgrizaj utrobu svoje braće! Takvi se nastoje pokazati kao da su dobri umjesto da to budu. Optužuju tuđe mane, a svojih se ne ostavljaju. Hvale samo one kojih vlast žele uživati. Prešućuju pohvale za koje misle da neće biti prenesene pohvaljenome. Bljedoću isposničkog lica prodaju za štetne pohvale da se duhovnima pokažu kao oni koji sve prosuđuju, a njih ne sudi nitko. Uživaju glas svetosti, a nje nemaju. Diče se anđeoskim imenom, a ne krepošću.“[3]
fra Andrej Jozić
[1] Južnoslavenska konferencija franjevačkih provincijala, Generalne konstitucije reda Manje braće, čl. 251 st. 1, Zagreb, 2005.
[2] Toma ČELANSKI, Drugi životopis svetog Franje, u: Vijeće franjevačkih zajednica Hrvatske i Bosne i Hercegovine, Franjevački izvori, Sarajevo – Zagreb, 2012., 786.
[3] Toma ČELANSKI, Drugi životopis svetog Franje, u: Vijeće franjevačkih zajednica Hrvatske i Bosne i Hercegovine, Franjevački izvori, Sarajevo – Zagreb, 2012., 787.