Slavljenje euharistije jest središte cjelokupnog kršćanskog života.. Presveta euharistije naime sadrži svekoliko duhovno dobro Crkve, to jest samoga Krista, naš Vazam i živi Kruh[1].
Za sam obred pričesti unutar euharistijskog slavlja, koji slijedi nakon euharistijske molitve, priprema se nizom obreda. A to su molitva Gospodnja, obred mira te lomljenje kruha nakon čega slijedi sama pričest.
Molitvom Gospodnjom molimo za kruh svagdašnji koji kršćane upućuje poglavito na euharistijski kruh te oproštenje grijeha još jednom prije same pričesti tako da se zaista sveto daje svetima[2]. Mala napomena: moljenje molitve Gospodnje raširenih ruku nije u skladu s tradicijom molitvenih gesti u našim krajevima te više proizlazi iz svojevoljnog prenošenja geste iz društvenog konteksta slavlja u onaj liturgijski kojemu ne pripada[3].
Potom slijedi obred mira kojim Crkva moli za mir i jedinstvo unutar same zajednice. Iskazuje se pružanjem ruke te je dovoljno dati mir najbližima inače postoji opasnost da se poremeti ravnoteža, prirodan tijek obreda te sklad i dostojanstvenost[4]. Ova gesta nije tek uljudan pozdrav, ona je Kristov mir: pozdrav i dar Gospodnji. Ova gesta kao bratsko-sestrinska i euharistijska gesta govori prije negoli primimo Krista kao dar u pričesti, moramo prihvatiti jedni druge[5].
Nadalje svećenik lomi euharistijski kruh, a pomaže mu, ako je potrebno, đakon. Lomljenje koje je Krist učinio na Posljednjoj večeri i koje je u apostolsko doba dalo ime čitavomu euharistijskomu činu, označuje da mnoštvo vjernika u pričesti jednoga kruha života, tj. Krista umrloga i uskrsnuloga za spasenje svijeta, tvori jedno tijelo (1 Kor 10,17). Svećenik lomi kruh i dio hostije stavlja u kalež kako bi označio jedinstvo Tijela i Krvi Kristove u spasenjskome djelu, a tako i Tijela Isusa Krista živoga i proslavljenoga.
Molitveni zaziv Jaganjče Božji po običaju pjevaju zbor ili pjevač, a narod odgovara, ili se barem moli naglas. Taj zaziv prati lomljenje kruha te se zato može ponavljati koliko je potrebno sve dok se obred ne završi. Zadnji se put zaključi riječima daruj nam mir[6]. Kao što je i u prijašnjim tekstovima bilo naglašeno, ni Jaganjče Božji kao nepromjenjivi dio mise nije dopušteno zamjenjivati nekim drugim pjesmama ili recitacijama.
Napokon najpotpunije sudjelovanje u euharistijskom slavlju jest sakramentalna pričest primljena u misi. Svećenik zatim uzme pliticu ili ciborij i pođe k pričesnicima koji, po običaju, pristupaju u procesiji. Nije dopušteno da vjernici sami uzimaju posvećeni kruh i sveti kalež niti da ga iz ruke u ruku prosljeđuju jedan drugomu. Vjernici se pričešćuju klečeći ili stojeći, kako to odredi konferencija biskupa. Kad se pričešćuju stojeći, preporučuje se da se, prema istim odredbama, iskaže dužno poštovanje prije nego se primi Sakrament[7].
Ako se pričest dijeli samo pod prilikom kruha, svećenik hostiju malo podigne, pokaže je svakomu pojedinom i kaže: Tijelo Kristovo. Pričesnik odgovori: Amen te primi Sakrament na usta i, gdje je to dopušteno, na ruku ako to želi. Pričesnik čim primi svetu hostiju, odmah je u cijelosti blaguje[8].
Svakako valja imati na umu da pričesnici Tijela Gospodnjega moraju k njemu pristupati čiste savjesti i ispravna duševnog raspoloženja kako bi dobili plodove vazmenog sakramenta. Zato Crkva nalaže da nitko svjestan smrtnoga grijeha ne pristupi k svetoj euharistiji bez prethodne sakramentalne ispovijedi, koliko god smatrao da je raskajan. Jedino u slučaju nužde, ako nema mogućnosti da se ispovijedi, neka u sebi pobudi savršeno pokajanje i odluči pojedinačno ispovjediti smrtne grijehe čim bude mogao. Također, pričesnici neka poste jedan sat od hrane i pića, osim vode. Od ovog uvjeta su izuzeti bolesni i stariji koji ne bi mogli obdržavati ovaj post[9].
Vjernici neka pričest smatraju zalogom oslobođenja od svakodnevnih pogrešaka i čuvanja od smrtnih grijeha. Sjedinjenje s Kristom mora se protegnuti na sav kršćanski život, tako da vjerni kršćani, neprekidno razmatrajući u vjeri primljeni dar, u zahvaljivanju provede svakodnevni život. Da bi lakše ostali u toj hvali koja se na osobit način iskazuje Bogu u misi, preporučuje se da pričesnici neko vrijeme ostanu moleći[10].
Sveta Euharistija jest izvor i vrhunac kršćanskog života te nam Krist u šestom poglavlju Ivanovog Evanđelja razjašnjava: ako ne jedemo Tijelo Njegovo i ne pijemo Njegovu Krv, nemamo života u sebi. Sveta je Pričest lijek besmrtnosti, protuotrov za smrt kako kaže sveti Ignacije Antiohijski. Važnost euharistije za život Crkve, od njezinih samih početaka, ne može biti dovoljno naglašena. Po Svetoj Euharistiji naš nam je Gospodin omogućio da s njim postanemo jedno tijelo. Krist duboko čezne da budemo u njegovu društvu te da On bude u našem, što se najbolje ispunjava upravo kroz euharistijsku gozbu i žrtvu.
Stoga pristupajmo često svetoj pričesti, ovoj gozbi na koju nas Krist svakodnevno poziva i rastimo u ljubavi prema Presvetom Oltarskom Sakramentu jer kako je povijest Crkve pokazala – gdje je rasla ljubav i poštovanje prema ovom divnom Sakramentu ondje je rasla i svetost.
[1.] Rimski Obrednik, Sveta Pričest i štovanje euharistijskog otajstva izvan mise, 1974., 1
[2.] Opća uredba rimskog misala 81
[3.] http://studentski-pastoral.com/index.php/pitajteKapelana/775
[4.] Petar BAŠIĆ, Slaviti euharistiju po misalu Pavla VI, 1992., 92-111.
[5.] Ivan ŠAŠKO, Liturgijski simbolički govor, 2004., 102.
[6.] OURM, 83
[7.] Isto, 160
[8.] Isto, 161
[9.] Rimski Obrednik, Sveta Pričest i štovanje euharistijskog otajstva izvan mise, 1974., 23
[10.] Isto, 25