Što je zvanje?
„Kako da znam imam li zvanje ili ne?“ Koliko se često ovo pitanje pojavilo na usnama mnogih mladića i djevojaka koji su shvatili da život ima svrhu, samo da bi ga odgurnuli s nelagodom: „Siguran sam da ga nemam“, ili uz tajnu molitvu da budu pošteđeni takve sudbine! Kako malo znaju o sreći koju odbacuju okrećući se od Božjeg poziva, jer takvo pitanje i takav osjećaj često su znak istinskog zvanja.
Prije svega, zvanje, ili „poziv na svećeništvo ili redovnički život“, za razliku od općeg poziva upućenog svim ljudima na život savršenstva čak i u svijetu, slobodan je Božji dar koji On daje onima koje izabere: „Niste vi izabrali mene“, rekao je svojim učenicima, „nego sam ja izabrao vas“, a evanđelist nam govori da je „Krist pozvao k sebi one koje je htio“. Često je taj poziv upućen onima od kojih bismo to najmanje očekivali. Magdalena, uronjena u grijeh, postala je zaručnica Bezgrješnoga; Matej, okružen nepošteno stečenim bogatstvom; Savao, „dišući prijetnjama i ubijanjem protiv kršćana“—svaki od njih je čuo taj poziv, jer prošli grešan život, kako uči sveti Toma, nije prepreka zvanju.
Ali, iako je ovaj dar neprocjenjive vrijednosti i znak posebne Božje ljubavi, Bog neće prisiliti dušu da ga prihvati, već joj ostavlja slobodu da odgovori na milost ili da je odbije. Jednoga dana Božanski Lovac prilazi plijenu kojeg je označio strijelama svoje ljubavi; tiho, kao da se boji prisiliti slobodnu volju, On šapuće riječ. Ako se duša okrene, Isus se često povuče zauvijek, jer On želi samo dragovoljne sluge u svojoj službi. Ali ako uznemirena duša sluša, iako se boji da će taj Glas ponovno progovoriti i strepi od onoga kamo je vodi, milost može učiniti svoje i dovesti je do Lovčevih nogu.
Neznajući, u tom prvom susretu, ona je duboko ranjena čežnjom za nepoznatom, još neokusnom srećom. Gotovo neprimjetno, u srcu se pojavila žudnja za plemenitijim životom; molitva i samozataja, misao o žrtvi, donose novu slast; zasljepljujuća svjetla zemaljskih užitaka, nekad toliko blistava, polako blijede; radosti i zabave svijeta više ne privlače niti zadovoljavaju; njihova ispraznost samo još više zamara i razočarava, dok kroz sve to žeđ za onim neodređenim „nečim“ muči dušu.
„Slatki i blagi Gospodine!“, uzvikuje blaženi Henrik Suso, „od dana moga djetinjstva moja je duša tražila nešto s gorućom žeđi, ali još nisam shvatio što je to. Gospodine, godinama sam to tražio, ali nikada nisam mogao dokučiti, jer ne znam što je to, a ipak nešto me neodoljivo privlači, nešto bez čega nikada neću pronaći istinski mir. Gospodine, tražio sam to u danima svoga djetinjstva među stvorenjima, ali što sam ih više tražio, manje sam to nalazio, jer svaka slika koja mi se prikazala, prije nego što sam je mogao u potpunosti isprobati, upozoravala me: ‘Ja nisam ono što tražiš.’“
Čak i usred svjetovnih užitaka i uzbuđenja, u srcu ostaje praznina. „Kako je sve to besmisleno!—kako isprazno!—kako nezadovoljavajuće! Je li to smisao mog života? Jesam li stvoren samo za ovo?“ Polako čovjek počinje shvaćati uzvišenost evanđeoskog savršenstva, neizreciv šarm djevičanstva i plemenitost života posvećenog u potpunosti službi Bogu i spasenju duša. Slabi šapat „Dođi, slijedi me“ postaje sve jači, dok napokon, s intenzivnim osjećajem radosti i zahvalnosti, ili čak s prirodnim zazorom i strahom od odgovornosti, umorna duša shvati: „Učitelj je ovdje i zove te“—da ima zvanje.
Zvanje, dakle, općenito govoreći, nije tajanstvena stvar kakvom je neki zamišljaju, već jednostavno Božji izbor pojedinca za određeni način života.
Znakovi zvanja
Sljedeći znakovi, preuzeti uglavnom iz djela oca Gautreleta, S.J., i Priručnika za duhovne vježbe, često su pokazatelji zvanja. Ne mora ih se posjedovati sve, ali ako nijedan nije prisutan, osoba može s pravom reći da nema zvanje:
- Želja za redovničkim zvanjem, zajedno s uvjerenjem da vas Bog poziva. Ta se želja obično najjače osjeća u trenucima smirenosti, nakon Svete Pričesti ili tijekom duhovnih vježbi.
- Sve veća privlačnost prema molitvi i svetim stvarima općenito, zajedno sa žudnjom za skrovitim životom i željom za dubljim jedinstvom s Bogom.
- Mržnja prema svijetu, osjećaj njegove ispraznosti i nesposobnosti da zadovolji dušu.
- Strah od grijeha i želja za bijegom od opasnosti i iskušenja.
- Strah od mogućnosti da vas Bog pozove, molitva da ne budete pozvani, ali nemogućnost izbacivanja te misli iz uma.
- Revnost za duše i želja da se sudjeluje u njihovom spasenju.
- Želja da se cijeli život posveti obraćenju nekoga koga volimo.
- Želja za okajanjem vlastitih grijeha ili grijeha drugih.
- Privlačnost prema djevičanstvu.
- Sreća koju donosi pomisao na redovnički život, njegove duhovne pomoći, mir, zasluge i nagrade.
- Želja za žrtvovanjem sebe i odricanjem svega iz ljubavi prema Isusu Kristu.
- Spremnost da se primi u bilo kakvom svojstvu, čak i bez miraza ili velikog obrazovanja.
Sveti Franjo Saleški piše sljedeće:
„Mnogi ulaze u redovništvo ne znajući zašto to čine. Dođu u samostanski parlatorij, vide časne sestre s mirnim licima, ispunjene radošću, skromnošću i zadovoljstvom, i kažu sebi: ‘Kako je ovo sretno mjesto! Uđimo u njega. Svijet nam se mršti; ne dobivamo ono što želimo u njemu.’ Drugi dolaze tražeći mir, utjehu i svakojake slasti, govoreći u mislima: ‘Kako su redovnici sretni! Sigurno su se oslobodili svih svojih briga kod kuće, roditeljskih prijekora i stalnog naređivanja – uđimo u redovništvo.’ Ovi razlozi nemaju nikakvu vrijednost. Razmotrimo imamo li dovoljno hrabrosti i odlučnosti da razapnemo i uništimo sami sebe, ili bolje rečeno, da to dopustimo Bogu. Morate razumjeti što znači biti redovnik. To znači biti vezan uz Boga neprestanim mrtvljenjem sebe i živjeti samo za Njega. Naše je srce uvijek i potpuno predano Njegovom Božanskom Veličanstvu; naše oči, jezik, ruke i svi naši udovi neprestano Mu služe. Dobro promotri svoje srce i vidi imaš li dovoljno odlučnosti umrijeti sebi i živjeti samo za Boga. Redovništvo nije ništa drugo doli škola odricanja i samomrtvljenja.“
Budući da je poziv na redovnički život nadnaravan, zvanje koje proizlazi isključivo iz čisto ljudskih pobuda – poput onih o kojima govori sveti Franjo Saleški– želja da se ugodi roditeljima ili da se stekne neka vremenska korist, ne bi bilo djelo milosti. Međutim, ako je glavni motiv koji nas potiče da prigrlimo redovnički život nadnaravan, tada je zvanje autentično, jer Božja providnost često koristi životne kušnje i nesreće kako bi dušu ispunila gađenjem prema svijetu i pripremila je za veću milost.
Sveti Romuald, utemeljitelj kamaldoljana, kako bi izbjegao posljedice dvoboja u kojem je sudjelovao, potražio je utočište u samostanu, gdje ga je toliko dirnuo sretan život redovnika da se posvetio Bogu. Sveti Pavao Pustinjak pobjegao je u pustinju da izbjegne progonstvo i pronašao u osami mir i radost koje je dugo uzalud tražio. Koliko je samo očiju bilo naglo otvoreno prema kratkoći i nesigurnosti života iznenadnom smrću voljene osobe, prisiljavajući ih da shvate kako je stjecanje vječnog života „jedino potrebno“! Osujećene ambicije, neuspjeh u ostvarenju dragih nada ili razočaranje u ljubavi uvjerili su mnoge buduće svece da je jedini Gospodar dostojan služenja Isus Krist, a Njegova ljubav jedina vrijedna za kojom treba težiti.
Stoga možemo zaključiti zajedno s učenim teologom Lessiusom: „Ako netko donese odluku da stupi u redovnički život, čvrsto odlučan obdržavati njegove zakone i dužnosti, nema sumnje da ta odluka, to zvanje, dolazi od Boga, bez obzira na okolnosti koje su do njega dovele.“
„Nije važno kako započinjemo, sve dok smo odlučni ustrajati i završiti dobro“, kaže sveti Franjo Saleški, dok sveti Toma Akvinski naglašava: „Bez obzira iz kojeg razloga dolazi odluka o ulasku u redovništvo, ona dolazi od Boga.“ Suarez, pak, tvrdi da „želja za redovničkim životom općenito dolazi od Duha Svetoga i treba je takvom prihvatiti.“
– O zvanju, fr. William Doyle, S.J.
