Opomene sv Franje: II. O zlu vlastite volje

Jahve, Bog, zapovijedi čovjeku: Sa svakoga stabla u vrtu slobodno jedi, ali sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo! (Post 2, 16-17) Adam je, dakle, mogao jesti sa svakog stabla i, dok se nije suprotivio posluhu, nije sagriješio. Onaj, naime, jede sa stabla spoznaje dobra koji svoju volju smatra svojim vlasništvom i uznosi se dobrima koja Bog u njemu govori i radi; i tako mu je po utjecaju đavla i prijestupu zapovijedi ono voće postalo voće spoznaje zla. Stoga treba da podnosi kaznu.

Ne prihvaćajući ono što imam i jesam, hlepim za plodom za koji se nadam da će mi donijeti ispunjenje, za koji se nadam da će mi dati smisao, za plodom s kojim ću se osjećati korisno, voljeno i željeno. Za tim plodom mogu čeznuti čineći, misleći, govoreći pa i želeći dobro, ne videći da posežem za nečime što ne pripada meni. Nije problem u činjenju, govorenju i željenju dobra, već u onom plodu koji ne pripada meni, a ja uvijek za njim pružam ruke. Plod je to pohvale, potvrde od drugih, želje da o meni dobro misle i govore, da budem primijećen, uvažen, ljubljen i željen, plod komparativa i superlativa, da uvijek budem bolji, najbolji, istaknut. Kako kaže Franjo – sebi pripisujem ono dobro koje u meni čini i govori Bog. Božje vlasništvo uzimam sebi, a to me čini kradljivcem.

Uzimajući taj plod zapravo tražim ljubav odlazeći od nje, tražim sebe gubeći se, želim dohvatiti Boga umjesto da budem dohvaćen, želim naći umjesto da budem nađen, želim ljubiti umjesto da prihvatim da sam ljubljen. Nastojim osvojiti ljubav, ne znajući da ju zapravo trebam primiti, postajem agresor misleći da sam ja inicijator i pokretač svega u svome životu ne dajući Bogu priliku da bude Bog. Tako zamjenjujem ljubav “biti” sa ljubavlju “imati” ne shvaćajući da u isto vrijeme odbacujem i tražim ono što imam.

Ljubav “imati” je ta koja me vara. Mislim da je prava onda kada sam primijećen, pohvaljen i kada sam koristan. Ja biram takvu ljubav namjesto one koja me želi i hoće, ljubav “biti”- jer me ljubi samo zato što jesam. Nju uvijek imam, a ne videći je tražim je u onoj krivoj te tako i ja kao i Adam u svome vrtu ne vidim ono što imam pa tražim ono što mislim da mi treba.

Poniznost je ona koja je nekada trebala Adamu, a danas treba meni. Poniznost kao jedna lijepa istina koju želim prihvatiti, a zapravo je to teško učiniti. Tu istinu možemo podijeliti u dva dijela. Prvi je taj da sve dobro što činim, govorim, mislim i želim potječe od Boga koji je izvor svakog dobra i da sve dobro koje primam također potječe od Njega. Drugi je dio da se ne moram bojati toga što ja sam ne mogu učiniti ništa. Bog me ljubi samo zato što jesam. Tu istinu može prihvatiti čovjek koji se sasvim ogoli, koji skine sa sebe sve što si je prilijepio i samo takav gol i siromašan čovjek, sa praznim rukama može sretan stati pred svoga Boga i reći: “Bez Tebe ne mogu učiniti ništa, hvala Ti!”.

fra Luka Banović