Gospodin u evanđelju veli: Tko se ne odrekne svega što posjeduje, ne može biti moj učenik (Lk 14,33); i: Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga (Lk 9,24). Ostavlja sve što posjeduje i gubi [dušu svoju i] tijelo svoje onaj čovjek koji svega sebe u poslušnosti predaje u ruke svoga poglavara. Pa što god čini i govori a – koliko on zna – nije protiv njegove volje, i ako je dobro to što čini, to je prava poslušnost. I ako podložnik kadgod vidi bolje i korisnije stvari po svoju dušu od onoga što mu poglavar zapovijeda, neka ono svoje dragovoljno posveti Bogu; ono pak što poglavar zapovijeda neka nastoji djelom izvršiti. To je naime poslušnost u ljubavi (usp. 1 Pt 1,22), jer je po volji Bogu i bližnjemu.
Već nekoliko godina učim pjevati nove pjesme za različite priredbe, akademije, ali i za svakodnevne mise. Okupimo se na probi, voditelj pjevanja podijeli note, i počne pjevati s naputkom da i svi drugi pjevaju s njime jer nema veze što griješe. Priznajem, to mi je uvijek išlo na živce. Nisam mogao slušati čovjeka do sebe jer je griješio isto kao i ja, a nemam dovoljno sluha da bih sigurno pjevao iz nota. Tako dvadesetak ljudi koji nemaju dovoljno sluha napravi tisuće i tisuće pogrešaka dok ne nauči pjevati jednostavnu pjesmu. Valjda jednostavno nemamo dovoljno sluha.
Riječ poslušnost svakako svoj korijen ima u riječi sluh i slušati. Pitanje je koliko imam sluha za drugog čovjeka. Svakako da nam je Bog dao slobodnu volju. Ovako rečeno, to zvuči jeftino i općepoznato, ali ako razmislimo da Bog uvijek utječe na čovjekov život u svim segmentima, ali da čak ni on nikada ne zadire u slobodnu volju, onda znamo koliko je slobodna volja značajna. Poslušnost je dakle tu svoju slobodnu volju, ono u što ni Bog “ne dira” jednostavno dati čovjeku. Da, ipak je ta poslušnost najveće siromaštvo. Nije problem biti poslušan kad mi odgovara ono što moram poslušati, ali poslušati kad se ne slaže s mojom idejom, ili još gore poslušati kad nešto vidimo bolje (a mi uvijek vidimo bolje (ili barem tako mislimo)) to je već znanstvena fantastika.
I tu se razvio jedan mehanizam: radit ću samo ono što mi se kaže i onda lijepo ne ću nikada ni za što biti odgovoran i nikada ni za što ne ću osjetiti posljedice. Predvidio je Franjo i za takve. Odgovorna poslušnost. Moraš razmišljati o onome što ti se kaže jer ne smiješ poslušati ako ti se protivi savjesti. Pametan je čovjek bio Franjo i doskočio je svemu što mi vjerna njegova braća marljivo pokušavamo izbjeći i izokrenuti. Idemo mi ipak i dalje. Ako nam netko zapovijeda protiv savjesti, okrenemo se protiv njega, izbjegavamo ga i ne želimo s njime imati doticaja. Siromašni neuki Franjo i to je predvidio “A ako poglavar zapovijeda nešto što je protiv njegove duše, premda ga ne mora slušati, neka ga ne napušta.” Tako savršeno izgleda franjevačka poslušnost, no što je s onima kojima sveti Franjo nije bio učitelj?
Svako dijete mora biti poslušno. Ne zato što želi, nego zato što ako ne bude slušalo, onda će osjetiti svu težinu svojega neposluha pažljivo odabranom roditeljskom kaznom. I kako odraste ono postaje ono koje više ne mora imati dobar sluh (jer loš se sluh više ne naplaćuje batinama) nego ono postaje čovjek kojega drugi moraju čuti jer ako ne budu dobro čuli bit će za njih posljedica. Sve što je potrebno u mladosti je dobar sluh, a u zrelosti jak glas. Je li to baš tako? Je li uvijek onaj glasniji u pravu? Treba li uvijek tlačiti onaj koji je jači? Od obiteljske kuće, do zemaljske kugle i svih ratova uvijek je jači tlačio. To nas lijepo dovodi do uništenja za koje očito nemamo sluha, a ni dovoljno snažan glas da ga zaustavimo.
Ne bi li onda jednostavno bilo bolje da na probi prvo poslušamo pa da tek onda pokušamo ponoviti? Ne bi li u životu bilo bolje da prvo poslušamo što će nam netko reći prije nego li mu pokažemo da smo glasniji od njega? Ne bi li došao mir da shvatimo da naša slobodna volja ne vrijedi više od slobodne volje drugih? Mislim da to svi znamo, ali primijenit ćemo uvijek drugom prilikom, nažalost.
