S petnaest godina osoba još nije izašla iz puberteta i sanjari o tome što bi mogla biti kad odraste. Doktor, medicinska sestra, stolar, tesar, frizer samo su neka od zanimanja za koja se osobe već u toj dobi odlučuju. Znamo koliko je važno izabrati srednju školu koja nam odgovara jer nam to na neki način određuje život. Bez obzira na važnost izbora srednje škole u toj dobi mnogi nisu još dovoljno zreli da bi razumno sagledali te ispravno odlučili što je najbolje za njihovu budućnost stoga ne iznenađuje kad mnogi od njih pogriješe u odluci.
Većina je srednjoškolaca slična, sastavni dio njihovog života je obiteljski ili učenički dom, društvo, izlasci, prve ljubavi, predavanja i slično. Ipak, među srednjoškolcima ističe se jedna posebna skupina – sjemeništarci. Mladići koji su već u najranijoj dobi prepoznali duhovni poziv i s petnaest godina odlučili ono za što drugima treba dvadeset ili čak trideset godina. U najranijoj fazi svog života odlučili su predati život Bogu i dopustiti da ih umjesto roditelja i društva kroz život vodi odgajatelj u sjemeništu. Treba imati na umu da takvim postupkom, -ulaskom u sjemenište – oni nisu „cijepljeni“ protiv mladenačkih „bolesti“. Vjerovali ili ne, i oni žele izlaziti, i oni se zaljubljuju, i oni pokazuju revolt prema autoritetu, ali su ipak imali hrabrosti napraviti korak koji mnogi naprave znatno kasnije.
Čut će se da im nedostaje realnosti jer su se u ranoj fazi života povukli iz svijeta, nisu radili, nisu osjetili mnoge nedaće života jer im je sve u životu bilo servirano. Bez obzira na to što nisu morali raditi, to ne znači da nisu razvili kvalitete koje nedostaju ljudima koji se kasnije odluče za poziv. Premda nezreli, ranim ulaskom u samostan dobili su to da ih je u pojedinosti života mogao uputiti netko sa životnim iskustvom tako da nisu sve morali prolaziti na svojoj koži. Osim toga, vrijeme koje mladi u svijetu često provedu na zabavama, mogli su iskoristiti za rast u studiju i duhovnosti te postići stabilnost koja kasnijim „obraćenicima“ oduzima dosta vremena. Također, čut će se i glasovi da je sjemenište besmisleno, da ga treba zatvoriti, da su nova vremena. Tu bi trebalo istaknuti misao jednog dugogodišnjeg odgajatelja sjemeništaraca: „Dok postoji jedan sjemeništarac, sjemenište treba ostati.“
Od kad je svijeta i vijeka ljudi su vjerovali. Vjera njih onda, nas danas i one sutra hrani, hrabri i tješi. S njom nam je lakše jer vjerujemo i znamo da je On, naš Bog uvijek s nama. Tko god se ima snage i nauču prepustiti (nije lako) doživimo da kad mi ne znamo On zna. Treba mi Crkva, treba mi svečenik (najviše moji Franjevci)uživam u svakom sjemeništarcu jer i kad ne postane svečenik on je na dobrom putu da postne DOBAR ČOVJEK. Čovjek koji je poučen u obaitelji, naučen u ‘sjemenišarenju’ prepoznati vrijednosti koje trebaju svima nama i cijelom svijetu.