Nekad prije, zvona su na crkvenom tornju zvonila u trenutku dok je mještanin umirao. Ostali su vjernici, čuvši zvono, znali da toga trenutka netko umire pa su ostavljali sve što rade i toga prevažnog časa molili za budućeg pokojnika kako bi se spasio od posljednjega nasrtaja sotone i sretno prispio barem u čistilište, ako ne odmah u raj. Jeste li primijetili da u molitvi Zdravo Marijo posebno molimo Majku da moli za nas sada, u ovome trenutku, ali i posebno da moli za nas na samom smrtnom času? Moli za nas grešnike sada i na smrtnom času. Netko može sada biti hardcore vjernik, ali tko garantira da će to ostati za 10 godina? Tko ustraje do svršetka, bit će spašen (Mt 24,13). Netko je jednom rekao: Nije dovoljno s Isusom dobrom započeti, jer i Juda je dobro započeo. Imamo primjer i kod svetaca; nisu svi započeli od prve godine života dobro s Isusom, dapače, nekima je trebalo pola života, ali primjećujemo – svi su dobro završili. Potrebno je ustrajnosti i molitve: Bdijte i molite da ne padnete u napast (Mk 14,38).
Dobrog starog običaja s početka teksta danas više nema. Zvona zvone kad je osoba već pokojnik, a što je s njegovom dušom – kamo je otišla – gotovo nitko ne pita. Isus je za zemaljskoga života govorio o tome kako da spasimo dušu svoju. Govorio nam je o životu poslije ovoga. Govorio je o kazni i o slavi. Koliko često u današnje vrijeme čujemo s propovjedaonice kako svećenik govori o smrti, sudu, raju, paklu ili čistilištu, kada evanđelje upućuje na to?
Poznati karmelićanski reformator i mistik, sveti Ivan od Križa govorio je: U predvečerje našega života bit ćemo suđeni po ljubavi. Bilo bi dobro često se toga prisjetiti, jer kad Onaj gore pozove k sebi, tri su mogućnosti: Svaki čovjek već od časa smrti, u posebnom sudu koji mu život stavlja u odnos prema Kristu, prima u svojoj besmrtnoj duši vječnu nagradu ili kaznu: ili treba proći kroz čišćenje, ili će neposredno ući u nebesko blaženstvo, ili će se odmah zauvijek osuditi (KKC 1022).
Dakle, osim pakla i raja, postoji stanje čišćenja kojega nazivamo Čistilište: Oni koji umru u milosti i prijateljstvu s Bogom, a nisu potpuno čisti, iako su sigurni za svoje vječno spasenje, moraju se poslije smrti podvrgnuti čišćenju, kako bi postigli svetost nužnu za ulazak u nebesku radost (KKC 1030). Nastavlja katekizam – To konačno čišćenje izabranih, koje se posve razlikuje od kazne osuđenih, Crkva naziva Čistilištem (KKC 1031). To je mjesto gdje idu duše po svršetku ovoga života ukoliko nisu bile potpuno čiste i savršene za izravni ulazak u Nebesku slavu. Iako bi ispravnije bilo reći da je čistilište stanje. Pitamo se onda – u kakvom ćemo stanju tamo biti? U stanju čišćenja/trpljenja. Plamen ljubavi Božje mora nas očistiti, tj. “spaliti” sve nečisto u nama što priječi da ga gledamo izravno licem u lice. Svaka pa i najmanja nesavršenost mora biti uklonjena!
Kada se Petar odrekao Isusa, Gospodin se k njemu okrenuo i pogledao ga: “I Petar izađe i gorko zaplaka” – to je osjećaj kao u čistilištu. Takvo čistilište vjerojatno očekuje većinu od nas u trenutku smrti: Gospodin nas, pun ljubavi, pogleda, a mi osjećamo gorući stid i gorko kajanje zbog svojih zala i svojega ponašanja koje je bilo “samo” bez ljubavi. Tek ćemo nakon te očišćujuće boli postati sposobni susresti njegov ljubljeni pogled u nepomućenoj nebeskoj radosti. (Youcat 159)
Svakako da je čistilište privremeno stanje – jedino su raj i pakao vječna odredišta u koja kada jednom dospijemo, više ne izlazimo. Duše u čistilištu ne mogu nikada više izgubiti Boga niti nebo, možemo ih nazvati i svetim dušama jer one tamo samo trpe, ne mogu više počiniti grijeh (dok mi možemo svaki dan) tj. spremaju se za ulaz u nebo. Istina da se tamošnje muke ne mogu uspoređivati s ovozemaljskim, ali unutarnje zadovoljstvo tamo nije niti blizu blagostanja i zadovoljstva na zemlji. One žele samo ono što Bog želi, vide istinu o Bogu, tješe ih anđeli, ispunjeni su nadom koja ne može biti razočarana.
Svaki grijeh koji počinimo ovdje na zemlji povlači za sobom dvije kazne – vječnu i vremenitu. Vječna se briše valjanom ispovijedi tj. odrješenjem grijeha u tom spasonosnom sakramentu, dok vremenita kazna ostaje. Nju čistimo ili ovdje na zemlji (pokorom, dobrim djelima) ili poslije smrti u stanju zvanom čistilište (vidi KKC 1472 i 1473). Slikovito je to predočila sv. Katarina Genovska: Tko okaje svoje grijehe u ovom životu taj sa malo para plaća tisuće dukata, a tko odgađa plaćanje za vječni život taj tisućama dukata podmiruje malo sitniša.
Ono što je važno znati je da duše u čistilištu ne mogu za sebe moliti, drugim riječima, ne mogu više ništa napraviti za sebe kako bi što prije stigle u Nebo, ali – možemo mi. Možemo MOLITI. Svojim molitvama i prikazivanjem svetih misa itekako možemo nekoj siromašnoj duši u čistilištu pripomoći da prije stigne u Nebesku slavu.
Idemo vidjeti što nam o ovoj temi kaže riječ Božja. Najprije ćemo na mjesto gdje nam se u novom zavjetu očituje čistilište: Zato kažem vam: svaki će se grijeh i bogohulstvo oprostiti ljudima, ali rekne li tko bogohulstvo protiv Duha, neće se oprostiti. I rekne li tko riječ protiv Sina Čovječjega, oprostit će mu se. Ali tko rekne protiv Duha Svetoga, neće mu se oprostiti ni na ovom svijetu ni u budućem (Mt 12,31-32). Nas zanima posljednja rečenica u kojoj Isus kaže da se hula protiv Duha Svetoga neće oprostiti ni na ovom svijetu ni u budućem. Time Isus neizravno kaže kako postoje grijesi koji će se oprostiti na onom svijetu, što će reći – u čistilištu, čišćenjem od vremenitih kazni.
Idemo dalje, do svetoga Pavla. On piše u prvoj poslanici Korinćanima: Naziđuje li tko na ovom temelju zlatom, srebrom, dragim kamenjem, drvom, sijenom, slamom – svačije će djelo izići na svjetlo. Onaj će Dan pokazati jer će se u ognju očitovati. I kakvo je čije djelo, oganj će iskušati. Ostane li djelo, primit će plaću onaj tko ga je nazidao. Izgori li čije djelo, taj će štetovati; ipak, on će se sam spasiti, ali kao kroz oganj (1 Kor 3,12-15). Ponovno nas zanima posljednja rečenica. Spašavanje, ali “kao kroz oganj”, dakle, kroz čistilišnu vatru koja će nas očistiti od svih nesavršenosti.
Vraćamo se na Matejevo evanđelje: Ako dakle prinosiš dar na žrtvenik pa se ondje sjetiš da tvoj brat ima nešto protiv tebe, ostavi dar ondje pred žrtvenikom, idi i najprije se izmiri s bratom, a onda dođi i prinesi dar. Nagodi se brzo s protivnikom dok si još s njim na putu, da te protivnik ne preda sucu, a sudac tamničaru, pa da te ne bace u tamnicu. Zaista, kažem ti, nećeš izići odande dok ne isplatiš do posljednjeg novčića (Mt 5,23-26). Ovdje možemo nadovezati riječi katekizma s početka: Oni koji umru u milosti i prijateljstvu s Bogom, a nisu potpuno čisti, iako su sigurni za svoje vječno spasenje… (KKC 1030) što nam potvrđuje da se u čistilištu moramo potpuno očistiti od svih nečistoća pa i onih najmanjih, bile one veličine zrna gorušica, jer jednostavno ništa nečisto ne ulazi u Raj. Nije Isus uzalud govorio: Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski! (Mt 5,48). Težimo za savršenošću! Ne činimo stvari mlitavo i površno, nego shvatimo ozbiljno sve što nam je povjereno – unesimo ljubavi u svoje čini i djela!
Dok je dan, treba da radimo djela onoga koji me posla. Dolazi noć, kad nitko ne može raditi (Iv 9,4). Dok smo na ovom svijetu možemo uzeti olovku u ruke i pisati po bilježnici. Možemo šarati, pisati lijepo, pisati ružno, možemo uzeti gumicu i obrisati, pa ponovno napisati. Možemo nadopisati gdje štogod nedostaje. Možemo raditi preinake. Ali kada umremo, gotovo je. Što smo napisali, napisali smo. Prepravljati više ne možemo. Kada sestrica smrt pokuca, što smo napravili – napravili smo, koliki smo vrhunac ljubavi dosegli – dosegli smo. U čistilištu tako ne možemo više činiti dobro, utješno je što ne možemo činiti niti zlo. Tamo ubiremo plodove od onoga što smo ovdje sijali: Što tko sije, to će i žeti! (Gal 6,7) Stoga, dok je dan – radimo! Punom parom! Dajmo sve od sebe! Potrošimo se za druge! Radimo, ali ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje za život vječni! (Iv 6,27)
Pojedini sveci su imali milost da im se ukazuju duše iz čistilišta kako bi molili za njih, a nekima je Gospodin čak dao milost da posjete to stanje. Jedna od njih je bila sveta Faustina Kowalska. Zapisala je to u svojem dnevniku: Iznenada nađoh se na maglovitom i vatrom ispunjenom mjestu gdje trpe mnoge duše. Te duše žarko mole, ali ipak ne mogu za sebe, samo im mi možemo pomoći. (…) Upitala sam duše koja im je najveća patnja. Složno mi odgovoriše da im je najveća patnja – čežnja za Bogom. (…) Dođosmo iza vrata ove tamnice pune patnji. Čula sam nutarnji glas koji govoraše: “Moje milosrđe to ne želi, ali to zapovijeda pravda”. Od tada održavam usku povezanost s trpećim dušama (Dnevnik 20).
U Dijalogu Božanske providnosti zapisuje sv. Katarina Sijenska ono što prima od Gospodina: Ako se okreneš prema čistilištu, naći ćeš moju slatku i neprocjenjivu providnost kod onih siromašnih duša koje su iz neznanja gubile vrijeme i, kako su rastavljene od tijela, nemaju više vremena da mogu zasluživati. Za njih sam providio preko vas koji ste još u smrtnom životu te imate vremena za njih, to jest, koji, milostinjama, časoslovom što dajete da ga izreknu moji službenici, postovima i molitvama izgovorenim u stanju milosti, skraćujete vrijeme njihovih muka po mojemu milosrđu. Oh, slatke li providnosti! (Poglavlje 148).
Neki sveci će reći da trpljenje u čistilištu nije ništa manje strašnije nego u paklu, no razlika je što u paklu duše trpe zauvijek i tamo ih plameni oganj kažnjava, dok u čistilištu plameni oganj pročišćuje i priprema dušu za susret s Bogom. Trpljenja će prestati kad se duša potpuno očisti, a koliko će to trajati ovisi o svakome posebno. Neće se jednako suditi ateistu koji nije živio kršćanstvo i kršćaninu koji nije živio kršćanstvo. Neće se jednako suditi laiku, redovniku, svećeniku i biskupu. Svakome prema njegovim darovima, milostima i odgovornostima koje je primio od Gospodina. Prema tome, u čistilištu ne trpe svi jednako i trajanje čišćenja nije svima jednako. Svakako, nastojmo živjeti ovdje na zemlji tako, da u čistilištu imamo što manje toga za očistiti, a tko u času smrti dosegne savršenstvo – izravna karta za Raj!
