Nekad prije, još za vrijeme dok se čitalo sveto evanđelje tijekom ručka (mada su pojedine redovničke zajednice ovo zadržale i do danas, što je vrlo pohvalno) iznad molitvenih korova mogao se pročitati natpis: “U Božjem uhu ne odzvanja vika, nego ljubav”. Često se zanesemo pa pomislimo da je molitva bila uspješnija ako je tekst bio savršenije pročitan, ako smo pomno pazili na točku, zarez i uskličnik. Još kod pjevanja, ako nije bilo većih falševa – izvrsno, sigurno je to bila najjača (dvostruka) molitva ikad. Iako smo mi ljudi skloni na taj način promatrati i vrednovati stvari, Gospodin to čini drugačije.
Ako kuća izvana izgleda savršeno, s novom fasadom, najmodernijim vratima i prozorima, besprijekorna i za poželjeti, a iznutra nema nikakvog grijanja te kad nastupe siječanj i veljača – što će se dogoditi? Izvana besprijekorna, iznutra užasno hladna za boravak. Napustit ćemo je i potražiti drugu, bez obzira na svu njezinu besprijekornu vanjštinu. Makar trebalo na otvorenom zapaliti drva i grijati se. I tako kuća izvana lijepa kao bombončić, samo takva za poželjeti – ostaje prazna. Zašto? Jer joj je takva i nutrina. Prazna, tj. hladna. Nedostaje ljubavi, tj. topline, vatre.
Smisao molitve nije da se ona odradi, pa do sutra i tako u nedogled. Molitva je, prije svega, kao što smo dosad tisuću i jedan put čuli – odnos s Bogom, razgovor. A kad s nekim razgovaram, što mislite, kako bi druga strana reagirala kad bi 10x u komadu ponovio: “Bok, kako si, što ima?”, onda jednom: “Ja sam dobro”, pa opet 10x: “Bok, kako si, što ima?”, i tako cijeli ružarij. Tada molitva više zvuči na rafaljnu paljbu iz AK-47. Znate ono: Trrrn, trrrn, trrrn. Amen. Pretpostavljam da ne pričate uživo ni s kim na takav način, zar ne?
A ne zaslužuje li onda Gospodin ne samo bolji pristup od ovoga, već da mu istinski otvorimo srce i povjerimo svoje najdublje tajne (svakako znajući da On sve zna), pa da vidimo što nam On ima za reći? I nemojmo misliti da nema jer On uvijek ima nešto za reći, samo mi “nemamo vremena” uvijek slušati. A da bismo čuli drugoga, potrebna je tišina. Tišina koja je bitan element kojega bi trebalo biti u svakoj osobnoj molitvi. Tišina koja zna biti glasnija i prodornija od buke. Tišina koje se nerijetko bojimo jer nam donosi ono što često ne želimo čuti – istinu.
Bilo bi tužno za jednog kršćanina da mu molitva počne isključivo u trenutku kad se prekriži te završi ponovnim križanjem. Molitva se širi izvan tih granica, ona može i morala bi trajati kao i radno vrijeme malo boljih benzinskih crpki – od 0 do 24. A to će biti ako nakon kontemplacije prijeđemo na akciju. Što to znači?
Molitva traje cijelo vrijeme kada nakon molitve izvršavamo volju Očevu, dužnosti koje nam je povjerio. A to nije sigurno onda kada se molimo Gospodinu da nam pomogne da nas profesor ne uhvati prilikom prepisivanja pa nakon molitve sjednemo u klupu, šalabahter na koljena i tuci brale; to sigurno nije onda kada nakon molitve idemo pijančiti cijelu noć uz hitove poput “hopa cupa cijelu noć je bilo”; to sigurno nije onda kada nakon molitve smišljamo kako ćemo slagati nekome nešto a da nas ne skuži; to sigurno nije onda kada nakon molitve o drugome iznosimo prljavo rublje i zahvaljujemo Gospodinu što smo bolji od njega.
Tada je i ona molitva koja je u okviru stavljanja znaka križa na sebe na neki način lažna jer prava nas molitva dovodi do mijenjanja, do toga da vidimo što nije dobro, da pokušamo to ispraviti zajedničkim snagama (Božjim i svojim). Ako toga nema, indikator je to da nam je molitva postala puka formalnost, a ne ono što ona uistinu jest – razgovor s Ocem koji je na nebesima.
Dakako da to ne znači da se trebamo moliti samo onda kada nam se da, kada imamo volje, kada smo izvrsno raspoloženi – to je još jedna Sotonska zamka – jer molitva donosi najviše ploda u ustrajnosti. Bit je molitve da je ustrajna – svaki dan. Bilo to deset minuta, neka. Više plodova ubire onaj koji moli svaki dan po deset minuta (iskreno iz srca), nego onaj koji to čini svaki drugi-treći dan po dva-tri sata.
Da zaključim pomalo paradoksalno: molitva osim što neizmjerno daje, ona čak i uzima. Kako to? Jednom je o tome posvjedočio jedan franjevac koji je mnogo molio. Kad su ga pitali što je dobio u molitvi, odgovorio je: “Ništa nisam dobio, samo sam izgubio”, i doda – “izgubio sam lijenost, oholost, nestrpljivost”. U njegovoj nutrini nastanio se plamen, plamen koji grije, plamen koji širi toplinu (treba isprazniti staro, prije nego se ulije novo). Tamo je Gospodinu bilo ugodno boraviti u siječnju i veljači.
Prav ima, tudi moja izkušnja je taka, da sem z molitvijo izgubila nepotrpežljivost, lenobo in domišljavost (oholost), predvsem pa samopomilovanje.