“Ja bih bio ništarija kada ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda!”
bl. Alojzije Stepinac
Probat ćemo se za trenutak postaviti u tu tešku 1946. godinu, u dvoranu u kojoj se sudilo jednom pravedniku. Nadbiskup zagrebački mirno stoji i sluša optužnicu. Pred sobom gleda razularenu masu koja je ovdje naručena samo da napravi spektakl. Ništa novo, prizor već viđen dvije tisuće godina ranije. Tada su za jednog nevinog čovjeka govorili: “Raspni!“, a sada za drugog nevinog čovjeka viču: “Zločinac! Izdajnik!“ Gdjegod koja duša koja je uspjela bez službene pozivnice vlasti ući u dvoranu razmišlja o izrečenim uvredama na račun svog nadbiskupa. Alojzije Stepinac da je neprijatelj naroda?
Kao osnovnoškolca učitelj ga je jednom zgodom istukao jer nije htio reći imena dječaka koji su stvarali nered, nakon Prvog svjetskog rata viđali su ga kako po cijele dane radi s ocem na zajedničkom obiteljskom imanju i tjera konje držeći u jednoj ruci uzde, a u drugoj krunicu. Prisjećao se jedan stari vojnik hrabrog čina na talijanskom ratištu mladog natporučnika Stepinca koji je riskirao svoj život čvrsto braneći na sudu jednog drugog vojnika optuženog zbog neposlušnosti jer je zaustavio svog zapovjednika u pokušaju silovanja bespomoćne djevojke. Zahvaljujući Alojzijevoj obrani optuženi je bio oslobođen.
Već kao mladi svećenik vršio je službu nadbiskupskog ceremonijara i zapisničara na ženidbenom sudu te je stanovao u kaptolskoj kuriji. Mnogi pripovijedaju kako je svoje obroke nosio sirotinji koja se okupljala ispred katedrale te da je u slobodno vrijeme obilazio siromašne obitelji po zagrebačkim predgrađima kako bi ih opskrbio za život potrebnim namirnicama. Da mu samilost prema ljudskoj bijedi ispunja dušu primijetio je i sam nadbiskup Bauer te ga je imenovao osobnim milostinjarom. Novom službom Stepinac je dobio više sredstava koja je mogao utrošiti na pomoć potebnitima. U teškoj 1931. godini državu je potresala katastrofalna gospodarska kriza koju je pogoršavala diktatorska vlast iz Beograda. Nadbiskupski milostinjar vidio je bijedu svekolikog pučanstva te iste godine osniva Caritas, a uz samu organizaciju pokreće istoimeni listić u kojem brojnim člancima krcatima navodima iz Svetog pisma potiče sve da velikodušeno daju milostinju siromašnima. Narod je u zimi 1933./34. potresala teška glad, a Stepinac osobno osniva brojne pučke kuhinje, a nemalo puta i sam uskače u podjelu hrane što potvrđuju brojni svjedoci.
U svom svećeničkom radu nije zaboravljao niti mlade koje je poticao da se uključe u djelovanje Katoličke akcije – organizacije kojom se pokušavalo okupiti katolike u zajedničkom djelovanju na mnogim područjima. Mladima je držao i brojne duhovne vježbe, a s njima nije prestajao raditi ni kada je proglašen nadbiskupom koadjutorom 1934. godine. Koliko mu je bilo na srcu spas duša i želja da svima omogući dostojnu pastoralnu skrb govori činjenica da je u 11 godina u Zagrebu osnovao 14 novih župa, a pučkim misijama, hodočašćem u Svetu Zemlju i organizacijom velike 1300. obljetnice prvih veza Hrvata sa Svetom Stolicom želio je provesti kršćansku i nacionalnu obnovu hrvatskog naroda koji je bio napadnut valovima nekršćanskog mentaliteta koji se odražavao u teškom bogohuljenju i sve većem broju abortusa, to jest bijele kuge kako ga je sam Stepinac nazivao.
Jasno je da u dvorani sudovanja sada mnogi od prisutnih razmišljaju: kako čovjek koji je za života napravio toliko dobra može biti nazvan neprijateljem naroda, kako ga se može optužiti da se samo želi obogatiti kada je i ono što je imao obilato dijelio drugima? Svjedoci optužbe bili su spremni izreći kojekakve laži radi ostvarivanja osobnih ciljeva. Novim vlastima samo je bilo na pameti kako se riješiti jednog hrvatskog pravednika pa su svoje vojnike poučavali što i kako na suđenju da govore. Hvala Bogu hrvatski narod te laži na račun zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca nikada nije prihvatio, a ni u današnjim trenucima kada su napadi na svetost našeg kardinala sve jači hrabro recimo da te laži naš narod nikada i neće prihvatiti te će se činjenicama, a ne revizionizmom boriti za istinu.
