U 6. opomeni sveti naš otac Franjo govori: “Stoga je nama, slugama Božjim, velika sramota da su sveci izveli velika djela, a mi hoćemo primiti hvalu i čast govoreći o njima.” Vrlo je dobro očitao serafski naš svetac čestu pojavu u narodu i među klerom. Propovijedi o svecima, govorancije i usporedbe vrlo često nadilaze razlog svog iznošenja, a taj je da nam služe za primjer života, već postaju samo dio svečanog izlaganja kojim govornik želi zadiviti slušatelja. Nije te bolesti oslobođen ni svećenik ni svaki laik koji zna ponešto o nečijem životopisu. No, nadovezujući se na ovu Franjinu izjavu, možemo primijetiti da postoji još iritantnija sitnica koja se često ponavlja i koja može donijeti štetu i onome koji je navodi i onome koji sluša. To je da uzmemo neki događaj iz svečeva života, izvučemo ga iz konteksta i njime se služimo kako bismo opravdali svoje postupke. Tako netko može uzeti Franjin životopis, vidjeti sve legende o njegovim razgovorima sa životinjama i samo njih uzeti kao opravdanje tome što svojim kućnim ljubimcima daje ljudsko dostojanstvo. Sve pod izlikom da je, kažu, sveti Franjo volio životinje. Zvuči poznato?
Kada bi samo malo poznatiji bio sveti Bernardin Sienski u našem narodu ne bi ni on bio lišen takvog interpretiranja. Tako netko može zaglibiti u čudne, usudio bih se reći nenormalne pobožnosti koje su strane tradiciji Crkve, a često i zdravom razumu pa uzeti za primjer: “I sveti Bernardin je uveo pobožnost imenu Isusovom koja nije do tada bila raširena.” Istina, on je širio novu pobožnost gdje god bi propovijedao. Nosio je znak „IHS“ i njime liječio bolesne, stavljao ga da mu se ljudi klanjaju, ali imao je za nju vrlo dobro opravdanje: “…Isusovo je ime sjaj propovjednika, zato što stvara te je njegova riječ naviještena i slušana sa sjajnim sjajem.” On se nije klanjao nekom svecu i uzdizao ga na čast poluboga, već se klanjao imenu onoga po kome je sazdan svijet, imenu onoga koji nas je otkupio i spasio.
Često se također citira ona rečenica: “Lakše će deva kroz uši iglene nego bogataš u kraljevstvo Božje” koja je često krik naše ljudske zavisti zbog tuđeg uspjeha, dok sami nismo bili tome vični. Naravno problematika bogatstva išla je i u drugom pravcu pa nerijetko čujemo: “Siromašni su samo oni koji ne rade i ne znaju se izboriti za sebe” čime neki nemalo puta opravdavaju svoje sumnjive poslove i uljuljavanje u zamamnost bogatstva.
Sveti Bernardin kao vrhunski teolog koji je pisao dogmatske i moralne rasprave, a uzgred budi rečeno jedan je od najvećih koji su se bavili josipologijom, te su ga i kasniji sveci i pape citirali, bavio se i problematikom socijalnog stanja. On je u tom pogledu naglašavao umjerenost. Bogatstvo je za njega samo sredstvo koje mora imati i svoju socijalnu notu, a trgovina uvijek mora biti u skladu s načelima kršćanske dobrote i ljubavi. Dakle on nije dopuštao da se u stavovima odlazi ni u jednu krajnost.
Možemo malo više spomenuti još jedno njegovo područje rada koje je važno razumjeti, a to je reforma franjevačkog reda. Ni onda, a ni danas nisu rijetki zanesenjaci koji misle da je svaka njihova mušica Bogom dani znak o potrebi drugačijeg, a posebno je tako kod nas mladih i nadobudnih. Serafski red su tada željeli odvesti u dva smjera krajnosti. Jedni koji su govorili da je potrebno napustiti sve škole te se posvetiti isključivo duhovnosti. Oni su zastupali takozvani “sveti primitivizam”. Drugi su željeli od prosjačkog franjevačkog reda napraviti zajednicu koja obitava u bogatim velikim samostanima (konventima) napuštajući ljubljenu Franjinu zaručnicu: siromaštvo. Nije teško pretpostaviti kako se naš svetac ovdje postavio. On je bio četiri godine vikar opservantskih franjevaca, ili pučki rečeno, vođa onih koji su zahtijevali reformu, te ju je onda usmjerio u pravom smjeru. Protiv svetog primitivizma borio se na način da je zabranio ispovijedati braći koja nisu imala teološku naobrazbu te je i sam osnivao škole i predavao na nekim učilištima. A protiv onih koji su se željeli povući u samostane i uživati u svojoj sigurnosti u tim teškim vremenima djelovao je primjerom: još kao mladić, prije no što je obukao franjevački habit, njegovao je bolesne pa i sam obolio od kuge, no na sreću uspio se izliječiti.
Kao sin svetog Franje bio je zapažen propovjednik, čudotvorac, molitelj. Nije se povukao u sigurnost svog samostana, već je među narodima naviještao Kristovo ime. Svojim propovijedima je snažno utjecao na djelovanje velikih svetaca Crkve: sv. Jakova Markijskog, sv. Ivana Kapistranskog i drugih. Kako je završila njegova reforma najbolje vidimo s odmakom od 500 godina. On je išao među narod i opsluživao ga. Ta struja u redu dobila je naziv opslužitelji (opservanti) i takvi, reformirani franjevci, uspjeli su djelovati u našoj zemlji sve do naših dana. Uspjeli su očuvati Bosnu pod strahovitom vlašću Osmanlija, uspjeli su voditi puk Slavonije i Dalmacije te mu sačuvati katoličko, hrvatsko ime, a uspjeli su i meni i mojoj braći pokazati duhovnost sv. Franje pa smo sada ponosni članovi ove opservantske provincije sv. Ćirila i Metoda.
Ne vjerujem da je potrebno puno više dodavati o životu Bernardina Sienskog. U tom zaista teškom vremenu za Crkvu i Europu (prijelaz iz 14. u 15. st.) on je uspio u svemu što je radio: reformi franjevaca, teološkoj naobrazbi, pomaganju siromašnih, stvaranju prave pučke pobožnosti. A uspio je: SVETOM UMJERENOŠĆU I RAZBOROM. Primjer njegova života nam ne dopušta da pretjerujemo ni u jednu stranu već zahtjeva od nas da razborito slijedimo Krista i klanjamo se njegovom imenu. Ni u zaljubljenoj osjećajnosti, a ni krutim racionalnim načinom, već da idemo prema Kristu razborito, mudro dajući cijeloga sebe. U svemu razborit, a u jednom radikalan – davanju svega sebe za Krista! Sve ovo, a još i puno više, može se iščitati iz života kako ovog tako i svakog sveca, samo ako mu se potrudimo pristupiti objektivno, a ne sa željom da samo opravdamo svoje postupke. Sveti Bernardine – moli i u tome za nas!
