Nemalo puta čujemo predbacivanja o smislu slavljenja Isusovog Srca. Dolaze često i iz drugih vjeroispovijesti komentari koji pokušavaju biti duhoviti: “Zašto ne slavite bubreg Isusov?” ili slične izjave na koje redovito mi štovatelji Božanske ljubavi nailazimo.
Nije mi cilj ulaziti u teološke rasprave i argumentacije, niti prepričavati Isusova ukazanja iz 17. stoljeća Mariji Margareti Alacoque i obećanja koja je tom prilikom Isus dao onima koji budu štovali Njegovo Srce, niti provlačiti ovu svetkovinu kroz povijest kako se razvijala. To se sve može vidjeti na svakom poznatijem portalu i hvala Bogu da može jer je zaista korisno to znati! No, želim reći zašto volim ovu svetkovinu više od svih ostalih i zašto mi je toliko važna: Zato što njome častimo Boga, pomažemo sebi i drugima! Naravno jedan od razloga je i što je veliki Alojzije Stepinac koji je sastavio prekrasne propovjedi na litanije Presvetog Srca Isusovog bio zagovornik ove pobožnosti.
Srce – zastanemo li ikada pred tom riječju? Zaljubi se djevojka u dečka i kaže mu da mu daje svoje srce, redovnik krene na put poziva i kaže Bogu: “Budi u mom srcu!” Ne vjerujem da je ikome prva asocijacija organ u ljudskom tijelu koji pumpa krv, niti onaj znakić <3 koji se često piše. Prva asocijacija na korištenje te riječi trebala bi biti ljudska dubina. Znate onaj dio nas gdje se sakrivaju osjećaji, gdje boli kada smo povrijeđeni, gdje žudimo za ljubavlju, za jednostavnim zagrljajem, onaj dio nas koji hoće iskočiti kada smo sretni ili koji kao da puca kada smo žalosni. Taj dio nas kojega će psiholozi možda nazvati podsvijest, neki će ge nazvati duhom, neki pak dušom. Dopustite mi da taj dio nazivam srcem!
I sada nakon što smo pogledali u našu dubinu i razmislili o riječi srce možemo uključiti vjeru! Mi vjerujemo da je Sin Božji uzeo ljudsko tijelo i tako postao čovjekom. Ako je bio čovjek je li moguće da je i On osjećao boli koje i mi osjećamo? Je li moguće da se veselio, da je proživljavao i teške i lake trenutke? Pa naravno da je, bio je čovjek. Donosi nam i Evanđelje Isusove riječi: “Duša mi je na smrt žalosna” (Mt 26,38), “Sin čovječji nema gdje bi glavu naslonio” (Mt 8, 20), “Slavim te Oče Gospodaru neba i zemlje “(Mt 11, 25). Kroz te rečenice vidimo Isusove vapaje i sreće, ali i tuge, potresenosti. Ti vapaji došli su iz srca, ali ne brkajmo ih sa običnim osjećajima. Osjećaji su varljivi, lako promjenjivi, a stav srca je puno dublji, jači.
Isusu isto nije lako bilo podnositi sve tegobe života. Pa ne znam čovjeka kojemu bi bilo svejedno da je s nekim tri godine svaki dan, uči ga, ulaže sve svoje snage u njega i ovaj ga nakon toga izda za cijenu jednog roba – 30 srebrnjaka. Ili kome može biti svejedno kada priča o svojim budućim patnjama i smrti koja ga čeka, a kao odgovor na to dobije: “Učitelju možemo li moj brat i ja sjesti u tvom kraljevstvu jedan tebi s lijeva, a drugi s desna.” Isus je bio čovjek i moralo ga je to nerazumijevanje pogoditi. No razlika između Njega i nas je u tome što mi padnemo u očaj jer umišljamo onda da nas nitko ne voli, da nas nitko ne razumije, a on oprašta i nastavlja dalje. Razumije da smo mi ljudi slabi i da se ne možemo odreći lako svojih želja kako bi pomogli drugima. On se odriče sebe i svojih htijenja kako bi mi bili sretni.
Znate ono kada nekome pričate svoje probleme i očekujete samo malo razumijevanja, a kada završite s pričom vaš sugovornik samo počne s: “E i meni isto je bilo…” ili pak kada poželite da samo netko učini neki mali korak za vašu sreću, sredi nešto za što nemate snage, pređe malo preko svojih želja da vama bude bolje i lakše, a to ne dobijete. Vjerujem da je svakome poznato to iskustvo nerazumijevanja, unutarnje boli. Te situacije su se Isusu stalno događale. I sada, zar nije Isusovo srce koje je toliko puta bilo povrijeđeno, a primijetite da nismo ni spomenuli muku i tjelesnu bol, zaslužilo da ga počastimo, da jednostavno toj ljubavi koja je prešla preko svojih želja da nama bude bolje kažemo: “Hvala!”, da još jednom ponovimo obećanje: “Isuse ja te neću ostaviti!” Znam da sam slab i da ću pasti, ali trudit ću se ne ostaviti te, trudit ću se ja biti tvoj prijatelj koji će ti moći ponuditi svoje kukavno rame da na njega nasloniš glavu? To radimo kada slavimo Presveto Srce Sina Božjega.
Ali mi smo ljudi i sada pitamo: “Dobro, a kakve ja koristi imam od toga?” Ne znam hoću li ti dragi čitatelju uspjeti to objasniti, ali, vjeruj mi, vrlo velike! Isus je rekao u Matejevom Evanđelju: “Dođite k meni svi vi izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti!” I evo sada koristi za mene: teško mi je, ali Isus je Bog koji me može odmoriti. Mislim da me nitko ne voli – uvijek se mogu malo sabrati, skoncentrirati u molitvi i vidjet ću da me je jedan toliko volio da je otišao na Križ za mene. Razočarao sam se po stoti put u nekoga, boli me – Isus ponavlja da će me on odmoriti samo ako mu dam malo vremena u lijepom razgovoru s Njim. Nećemo brkati to s osjećajima. Isus nije rekao da ćemo se bolje osjećati, za to se može uzeti alkohola, trave ili kojeg drugog zla koje donosi samo prolazno veselje. Isus je rekao da će nas odmoriti, da ćemo biti jaki i stabilni, da će naša radost biti potpuna! To što je Isus obećao je puno više od osjećaja.
Korak broj tri: Dobro, Boga častim, ja imam koristi od toga, a imaju li onda drugi ljudi koristi od mog štovanja Presvetog Srca? Dobro pitanje i opet je odgovor: I TEK KAKVE KORISTI! Netko me povrijedio, Isus me odmori, da mi snagu da tome mogu oprostiti! Nakon dvadeset godina braka ne mogu više trpjeti svog supružnika: obratit ću se Bogu, on će mi ponovno dati svu ljubav koju ću moći preusmjeriti dalje. Kao svećenik nemam više snage nositi tuđe probleme, ne mogu razumjeti ljude, počinjem ih osuđivati, treba i meni ljubavi: opet jednostavan postupak – Isus je Bog koji će mi dati ljubav iz svoga srca, dat će ti mir i sigurnost te ću to moći i ja dati drugim ljudima.
Zbog ovoga svega štujemo Isusovo Srce. Ono nije samo dio tijela koje pumpa krv, ono nije relikvija nekog sveca koju ćemo podragati i dalje živjeti kao i do sada. Ono je nutrina Boga koji je bio čovjek, Boga kojemu je bilo i teško, koji nije nailazio na razumijevanje, ali Boga koji je davao i koji i dalje daje ljubav, mir i nama toliko potrebno oproštenje. Svaki čovjek koji počne štovati ovu svetinju prispoji se na toliki izvor ljubavi od koje svi mi primamo milost na milost i još malo milosti! Zvuči jednostavno? Vjerujete i jednostavnije je nego što zvuči!
Zato s pravom dignimo glavu, ponosno častimo Presveto Srce kličući uvjereno:”Isukrste srcu tvom – s nama naš se kune dom – dušom tijelom vijek sam tvoj – za Krst časni bijuć boj!”
