Za Isusa znamo da je rođen na teritoriju Palestine za vrijeme kralja Heroda. Ono što dalje možemo znati o Isusu odnosi se na njegovo javno djelovanje u kojem on donosi radosni vijest spasenja i navješćuje kraljevstvo Božje. Da bismo pak to mogli dobro razumjeti potrebno je također poznavati i povijesni kontekst tj. društvenu situaciju tj. pokrete i religiozne zajednice koje su djelovale u Isusovoj domovini u to vrijeme. S nekima od tih pokreta i religioznih zajednica Isus je dolazio u sukob, dok neke od njih evanđelisti samo spominju da su djelovali u Isusovo vrijeme. Isusova sučeljavanja i sukobi s prvacima židovskog naroda nužno pripadaju slici o Isusu Kristu, ali u tim sučeljavanjima može se također prepoznati i uzvišenost Isusa koji odbija sve napade i prigovore. Za njega su ti sukobi plod ljudskog načina razmišljanja te ih smatra nebitnim u svjetlu njegove isključive vezanosti za Božju volju. Isusu koji naviješta poruku spasenja i koji je u svojim djelima ostvaruje pridružuje se Isusu koji se suprotstavlja prvacima židovskog naroda i koji zastupa Božju stvar.[1]
Neki od tih pokreta koji su djelovali u Isusovo vrijeme bili su vjerske stranke kao što su to bili eseni, terapeuti ili rekabovci. Drugi su pak bili vjersko religiozni pokreti u koje se mogu ubrojiti farizeji, saduceji i samarijanci. Sa njima, farizejima i saducejima Isus je najviše bio u sučeljavanjima. U odnosu pak na Samarijance Isus pristupa i njima dok je to za Židove neprihvatljivo. Treća pak grupa pokreta koji su djelovali u Isusovo vrijeme bile su političke stranke među kojima su herodovci, zeloti i bodežari.
U ovakav ambijent dolazi Isus i naviješta Božje kraljevstvo. Pri tome pojedini pokreti imaju svoje viđenje kakvo bi to kraljevstvo trebalo biti i koje se ne podudara sa Isusovim naučavanjem o kraljevstvu Božjem, Isus dolazi u sukob s nekima od tih pokreta. Zbog toga će u ovom pisanom radu biti iznesene osnovne informacije o pokretima koji su djelovali u to vrijeme koje je bilo puno iščekivanja i napetosti i na socijalno-političkom i na religioznom planu.
- Vjerske stranke
Vjerske stranke Isusova vremena bile su eseni, terapeuti i rekabovci.
1.1. Eseni
Eseni su bili židovska sljedba svećenika i laika, koji su se, povukli u pustinju uz Mrtvo more. Zabilješke ο esenima mogu se naći u Filona Aleksandrijskoga i Plinija Starijega. Oni i nude ime eseni. Filon ime izvodi iz grčke riječi hosiotes, što znači svetost “budući da su u najvećoj mjeri bili službenici Božji”. Josip Flavije povezuje također ime s njihovim svetim življenjem.[2] U svom teološkom naučavanju zastupali su dualizam, nauku o dva duha, Božjem duhu i duhu Beliala. Svjetlo i tama stoje jedno nasuprot drugom i bore se u svijetu, a taj se sukob odigrava i u svakom čovjeku. Borba će na kraju završiti potpunim uništenjem zla i pobjedom “djece svjetlosti”. Eseni se osjećaju Ostatkom, pravim Božjim narodom. Isusova praksa i nauka sasvim se razlikuje od ovoga. On je došao tražiti i spasiti izgubljene. On se družio s grešnicima, pokazivao pažnju prema bolesnima. Neumorno je naglašavao da ljudsko samodostatno opravdanje i oslanjanje na vlastiti napor zapravo udaljuje čovjeka od Boga. Spasenje je dar Boga koji nas ljubi, a ne neki daleki cilj koji bi čovjek trebao postići vlastitim zalaganjem.[3]
1.2. Terapeuti
Naziv terapeuti dolazi od grčke riječi therapon, a označava slugu, onaj koji služi slobodno i koji uživa povjerenje gospodara. Terapeuti su sebe smatrali Božjim vjernim slugama. Zajednica terapeuta imala je za cilj potpuno i vjerno vršenje Zakona. Živjeli su u zajednici i odricali se svakog osobnog posjeda. Članovi zajednice bili su i muškarci i žene, ali su svi živjeli u celibatu. Živjeli su isposnički i bili kontemplativna zajednica. Svaki je član imao malu kolibu gdje je provodio svoj radni dan u molitvi, proučavanju Svetoga pisma i u kontemplaciji. Subotom su se svi članovi zajednice okupljali na zajedničku molitvu, koja je bila poput Božanskoga časoslova. Posebno su svečano slavili svaku sedmu subotu. Večer prije sedme subote članovi zajednice okupljali su se obučeni u bijelu odjeću radi zajedničkoga blagovanja, koje se sastojalo od kruha aromatiziranog izopom, soli i vode, i radi obavljanja bogoštovlja (molitve, pjevanje refrena), nakon čega je slijedilo svečano sveto bdijenje, koje je završavalo jutarnjom molitvom.[4]
1.3. Rekabovci
Rekabovci su ime dobili po Rekabu, praocu Jonadaba, koji ih je osnovao. Spominju se po prvi puta u 1 Ljet 2,55. Stanovali su kao polunomadi na jugu Palestine. Jonadab im je za cilj stavio da se bore protiv poganskih svećenika i proroka. Zadržali su nomadski način života, smatrajući ga idealnim jer su tako živjeli praoci Izraela. Prezirali su gradnju kuća, obradu njiva i vinogradarstvo. Po povratku Židova iz babilonskog progonstva o njima znamo malo. Prema Hegesipu postojali su još u vrijeme prvih kršćana i bili krivi za Jakovljevu smrt.[5]
- Vjersko političke stranke
Vjersko političke stranke koje su djelovale u Palestini u Isusovom vremenu bile su farizeji, saduceji i samarijanci.
2.1. Farizeji
Farizeji su kao pobožna skupina Židova obuhvaćali su u Isusovo vrijeme oko 6000 članova te je to bila najraširenija i najutjecajnija skupina Židova. Pripadali su im pismoznanci i učitelji Zakona, ali i stanovit broj svećenika. Bili su organizirani u bratstva, koja su osnivali po cijeloj zemlji. Razlikovali su se od drugih po svom strogom prianjanju uza Zakon, po svojoj pobožnosti i strogosti u vjerskim, moralnim i nacionalnim pitanjima.[6] Farizeji su smatrali da će život u strogom vršenju i obdržavanju Zakona „požuriti” dolazak eshatološkoga Božjeg kraljevstva. No, upravo to njihovo inzistiranje na stogom obdržavanju Zakona, pa i onih najmanjih odredbi, dovelo ih je do čistog formalizma.[7] Za razliku od saduceja oni su osim Svetog pisma priznavali i usmenu predaju, koju su pripisivali samome Mojsiju. Vjerovali su u postojanje anđela, kao i u uskrsnuće mrtvih.[8] Zanimljivo je da Isusovi odnosi s farizejima nisu bili samo polemični, ima farizeja koji ga izvješćuju o opasnosti kojoj je izvrgnut. Isus neke od njih hvali, kao književnika iz Mt 12,34 i više puta s njima blaguje. Isus potvrđuje nauke uz koje stoje farizeji: uskrsnuće mrtvih, običaj obraćanja Bogu kao Ocu.[9] Ipak farizeji nisu prihvatili isusov nauk već su odbacili njegov nauk i osudili ga.
2.2. Saduceji
Saduceji nisu bili brojna stranka. Sačinjavali su je poglavito visoka svećenička klasa i bogati laici. Bili su veliki protivnici farizeja. Vodili su glavnu riječ u židovskom sinedriju i između njih je bio biran Veliki svećenik. Na religioznom planu, krasila ih je vjernost pisanoj Božjoj riječi, ali i strogo odbacivanje usmenih tradicija, mesijanizma, učenja o anđelima i o uskrsnuću mrtvih. Strogo su se držali jahvizma i Mojsijeva zakona. Na političkom planu, znali su vješto praviti kompromise, te su bili spremni surađivati i s Rimljanima zbog osobnog interesa i zbog očuvanja nacije od većih nevolja. Zbog toga su ih farizeji smatrali izdajicama, no oni su ipak imali veliki politički utjecaj u narodu. U saducejskom shvaćanju bilo je nešto autentično izraelsko: ideja univerzalne židovske religije i njena misija da i druge narode privede vjeri u pravoga Boga.[10] Saduceji su odbacili Isusovo navješćivanje jer im je bilo “skandalozno” proglasili su ga bogohuliteljem.
2.3. Samarijanci
Samarijanci su nastupali prema Židovima kao posebna vjersko-politička sljedba. Razdor između Samarijanaca i Judejaca traje od 10. st. pr. Kr. kada je Jeroboam odijelio sjeverna plemena od Juga, ali je pravi raskol uslijedio tek po povratku Židova iz babilonskog progonstva. Od tada Judejci gledaju Samarijance kao neprijatelje i nisu im dopustili da sudjeluju u izgradnji Hrama te zabranjuju ženidbe s njima. Samarijanci sami grade hram na brdu Gerizimu u kojem organizacija kulta i hramske službe odgovaraju onome u Jeruzalemu. Pashu slave na Mojsijevski način. Kao svete knjige priznaju samo Petoknjižje. Židovi su strašno mrzili samarijance i smatrali su ih opsjednutima i nečistima, zato su zaobilazili njihova naselja.[11]
- Političke stranke
Političke stranke Isusova vremena koje su djelovale na području Palestine bile su herodovci, zeloti i bodežari.
3.1. Herodovci
Herodovci su vjerojatno bili dvorski službenici Heroda Antipe ili pristaše herodovske dinastije.[12] Oni se spominju tri puta u Novom zavjetu, a Josip Flavije spominje ih samo jednom. Bilo ih je najviše u Galileji, kojom je vladao Herod. Iz evanđelja znamo da su u Isusovo doba bili važan čimbenik u društvu, ali uskoro su nestali s palestinske pozornice.[13] Kako Herod nije podnosio Ivana Krstitelja ni Isusa herodovci su se udružili zajedno s farizejima protiv Ivana Krstitelja i Isusa. Politički su smatrali da jedino pod snažnim Herodom Judeja može opstati unatoč snažnom utjecaju Rimskog Carstva. Iz tog razloga udružili su se s farizejima kojima je također stalo do očuvanja judejske države.[14]
3.2. Zeloti
Zeloti ili “revnitelji” su bili radikalna, politički obojenim mesijanizmom ispunjena skupina u židovstvu prvog stoljeća, a njezini korijeni sežu do makabejskih vremena. Osobito su bili rašireni među Galilejcima. Svoj su cilj, oslobođenje ispod rimske vlasti, pokušavali postići oružjem.[15] Konačni dolazak kraljevstva Božjega poistovjećivali su s političkim oslobođenjem nacije. Jer su se služili oružanom borbom, Rimljani su ih smatrali razbojnicima i okrutno se obračunavali s njima. Mesijanizam je za njih značio iščekivanje mesije-ratnika, koji će ih povesti u borbu protiv neprijatelja, da bi se oslobodili svih zavojevača, te da bi učvrstili religioznu i političku moć Izraela nad drugim narodima.[16] Neki autori u događaju očišćenja Hrama u Jeruzalemu nalaze uporište da je Isus zapravo bio vođa zelota, koji je pak ovakvim borbenim ponašanjem svojim učenicima dao znak za “mesijanski ustanak” protiv okupacijske rimske vlasti. Međutim ovo razmišljanje je neodrživo jer je u suprotnosti s Isusovom nenasilnom praksom.[17]
3.3. Bodežari
Bodežari su bili revolucionarna, ekstremno-teroristička sljedba, čiji je politički cilj bio uspostava apsolutne teokracije. Naziv bodežari dolazi od latinske riječi sica, što znači bodež (kratki mač), koji se mogao lako prikriti pod plašt. Tim prikrivenim, oružjem “sikari” su iznenada i podmuklo, iz neposredne blizine, često za vrijeme velikih javnih skupova, napadali rimske okupatore, ali i političke protivnike iz vlastitog naroda. Zbog toga su unosili nesigurnost i strah među same Židove koji su surađivali s rimskom vlašću, bilo kao carinici, ili kao državni službenici, ili su bili lojalni rimski građani. Za sve njih, smatrali su da krše zapovijed koja nalaže da se časti jedino Boga. Jedno vrijeme bodežari su bili najtješnje povezivani ili čak poistovjećivani sa zelotima. Danas se ipak više ističu njihova zasebna obilježja.[18] Zajedno sa zelotima skrivili su svojim fanatičnim nacionalizmom nacionalnu katastrofu Židova 70. godine. Nije pak dokazano da bi neki Isusovi učenici potjecali iz krugova bodežara kako neki misle.[19]
- Pismoznanci
Pismoznanci novozavjetnoga vremena bili su školovani teolozi i imali su vrlo važnu ulogu u svakoj od poznatih židovskih religioznih sljedbi. Pismoznanaca je bilo i među farizejima, saducejima, i u kumranskoj zajednici. Zbog svoje zadaće čuvara židovskih religioznih predaja i tumača Zakona, pismoznanci su također nazivani mudracima, zakonoznancima i učiteljima. Budući da je Božji zakon definirao sve sfere čovjekova života, pismoznanci su davali odgovore ne samo na teološka pitanja, nego i na pravna, pravno-praktična pitanja.[20] U usporedbi s Isusom i njegovim javnim propovijedanjem narod uspoređuje Isusovo autoritetsko poučavanje s poučavanjem pismoznanaca kojima nedostaje takav autoritet. Na kraju sukoba s Isusom oni postaju glavni odgovorni za Isusovu osudu i smrt.[21]
- Ivan Krstitelj
Posebna osoba, različita od svih ostalih pokreta i religioznih zajednica, jest Ivan Krstitelj sa svojim učenjem i propovijedanjem. Između Ivana Krstitelja i Isusa morao je postojati poseban odnos, ali glede načina života i njihova propovijedanja postoji jasna razlika. Evanđelisti spominju Ivanovo strogo ponašanje u odijevanju i prehrani, te njegovo vodstvo pred svojim učenicima. Isus se za razliku od Ivana nije razlikovao svojom vanjštinom od zemljaka, nije propovijedao samo na jednom mjestu, sudjelovao je na obiteljskim obrocima i optuživao doslovno tumačenje zakona kojeg su farizeji nametali narodu. Dok evanđelisti spominju da je Ivanova poruka bila pokora, kojom poziva na obraćenje te uči da će uskoro doći Božji sud i gdje je krštenje znak obraćenja za oproštenje grijeha. Isus ne odbacuje poruku Krstitelja već polazi od njega, najavljuje Kraljevstvo i sveopće spasenje, ali iz krštenja čini izvor spasenja. Između Ivana i Isusa ima mnogo dodirnih točaka ali Isus iz Nazareta nadvisio je starozavjetni koncept Krstitelja te predstavio beskonačan obzor spasenja.[22]
Zaključak
Situacija u kojoj je Isus naviještao radosnu vijest spasenja i kraljevstvo Božje nije nimalo bila laka. Oni koji su u narodu bili vjerske vođe nikako nisu mogle prihvatiti Isusov nauk i njegov odnos prema temeljnim vrednotama kao što je bio Zakon ili Hram. Pobožni Židov Isusova vremena trudio se opsluživati ne samo Deset zapovijedi nego i više od toga, tj. svih 613 pojedinačnih propisa koji su kroz starozavjetno vrijeme nastali na temelju tumačenja Zakona, a među njima je bilo 248 zabrana i 365 zapovijedi.[23] U takvom okruženju Isus je htio zakonske propise prilagoditi dubljim vrednotama tj. kraljevstvom Božjim, želio je pročistiti Zakon.
U svemu tome Isus ne bježi od sukoba nego ih rasvjetljava i objašnjava, a ponekad ih čak i radikalizira. Sama njegova praksa koji put rađa sukobe, tenzije i podjele te on kod nekih doživljava prihvaćanje a kod drugih (većine) odbijanje. Isus ne prihvaća stvarnost onakvu kakva ona jest već je želi promijeniti iz temelja, sukobljava se s ondašnjom religioznošću budući je ona vođena više raznim (ponajprije materijalnim) interesima nego li milošću.[24] U vrijeme kada je cijeli Židovski narod očekivao spasenje, problem je bio u tome što su oni to spasenje različito predstavljali i shvaćali i što nisu mogli prihvatiti. Tako su farizeji očekivali da će spasenje ili ostvarenje Božjeg kraljevstva biti ostvareno pomoću strogog opsluživanja Zakona. Zeloti su pak gajili nadu o teokratsko-političkom kraljevstvu. Po esenima će do ostvarenja kraljevstva Božjega doći po pobjedi sinova svjetla nad sinovima tame i u kojem će biti samo manji broj izabranih. Da bi oni koji su bili oko Ivana Krstitelja Božje kraljevstvo promatrali više kao skori sud Božji. Isusovo djelovanje nije se uklapalo ni u jedno od ovih poimanja o kraljevstvu Božjem te je on nužno dolazio u sukobe s pripadnicima tih skupina, što će pak na kraju dovesti do njegove smrti.
[1] Usp. Rudolf SCHNACKENBURG, Osoba Isusa Krista u četiri evanđelja, Zagreb, 1997., 44.
[2] Usp. Joachim GNILKA, Prvi kršćani. Izvor i početak Crkve, Zagreb, 2003., 81.
[3] Usp. Wilfrid John HARRINGTON, Uvod u Novi Zavjet. Spomen ispunjenja, Zagreb, 1990., 33-35.
[4] Usp. Anto POPOVIĆ, Novozavjetno vrijeme, Zagreb, 2007., 333-334.
[5] Usp. Adalbert REBIĆ, Biblijske starine, Zagreb, 1983., 227.
[6] Usp. Xavier LÉON – DUFOUR, Rječnik biblijske teologije, Zagreb, 1969., 254.
[7] Usp. Ivan KARLIĆ, Osuda i smrt Isusa iz Nazareta, Krista, u: Bogoslovska smotra, 74 (2004.) 3, 871.
[8] Usp. Raymond Edward BROWN, Uvod u Novi zavjet, Zagreb, 2008., 78-79.
[9] Usp. HRVATSKA BISKUPSKA KONFERENCIJA, Katekizam Katoličke Crkve, br. 575.
[10] Usp. Adalbert REBIĆ, Biblijske starine, 230-232.
[11] Usp. Isto, 232-233.
[12] Usp. Anton GRABNER – HAIDER, Praktični biblijski leksikon, Zagreb, 1997., 110.
[13] Usp. Wilfrid John HARRINGTON, Uvod u Novi Zavjet. Spomen ispunjenja, 36-37.
[14] Usp. Adalbert REBIĆ, Biblijske starine, Zagreb, 234.
[15] Usp. Anton GRABNER – HAIDER, Praktični biblijski leksikon, 471.
[16] Usp. Ivan KARLIĆ, Osuda i smrt Isusa iz Nazareta, Krista, 875.
[17] Usp. Isto, 867.
[18] Usp. Anto POPOVIĆ, Novozavjetno vrijeme, 298.
[19] Usp. Adalbert REBIĆ, Biblijske starine, 235.
[20] Usp. Anto POPOVIĆ, Novozavjetno vrijeme, 287-289.
[21] Usp. Anto POPOVIĆ, Isusova muka i smrt prema Markovu evanđelju, Zagreb, 2009., 40-42.
[22] Usp. AUSÍN S., Kakav je utjecaj imao sveti Ivan Krstitelj na Isusa? (4.11.2009.), u:
http://hr.opusdei.org/hr-hr/article/32-kakav-je-utjecaj-imao-sveti-ivan-krstitelj-na-isusa/ (6.5.2016.).
[23] Usp. Alfons WEISER, Središnje teme Novoga zavjeta, Zagreb, 1981., 11.
[24] Usp. Ivan KARLIĆ, Kraljevstvo Božje: neka obilježja Isusove prakse oslobađanja, u: Obnovljeni život, 59 (2004.) 2, 144-145.