Sluga Božji može raspoznati da li ima duha Gospodnjeg ovako: kad po njemu Gospodin učini koje dobro, ako mu se tijelo zbog toga ne uznosi, nego radije pred svojim očima sebe smatra gorim te procjenjuje da je manji od svih ljudi.
Ne znam jesi li, dragi čitatelju, ikada razmišljao o sebi kao o kistu u Božjoj ruci? Tako je naime mala Terezija bila nazvala jednu svoju sestru u samostanu. Ako nisi, a ako i jesi, dopusti mi da ti ispričam jednu priču:
Slikao jedan umjetnik veličanstveno djelo sa svojim kistovima. Imao ih je svakakve, od najvećeg do najmanjeg. S njima se ophodio kao s ljudima, cijenio ih je i poštovao. Naravno, imao je one koje je više koristio i koji su bili na prvu važniji. Njima je bojao velike plohe i ispunjavao sliku. Koristio je i one manje kada je želio izvući neku jasnu konturu na svojoj slici. I jedne noći kada je zaspao i ostavio kistove same sa slikom jedan manji kist krenuo je u svoju akciju. On je bio ljubomoran na one velike i želio je da i njega njegov gazda slikar toliko često koristi. Odlučio je on tako malo ispuniti pola slike svojim radom. Radio je i trudio se svu noć, ali nije napravio ni trećinu od onoga što je naumio. Umorio se i legao nazad na spavanje. Sutradan kada je umjetnik došao primijetio je jasno štetu i brzo ju je prekrio velikim kistovima pa se bacio na završavanje svoje slike. Sada mu je trebao onaj manji kist da naslika cvijeće na zelenoj livadi. Naravno zbog svog prevelikog umora kist to nije mogao napraviti, nije mogao poslužiti sada svom gospodaru koji ga je trebao jer je cijelu noć ulupao u nepotrebno risanje. Hvala Bogu dobar umjetnik je razumio svog slugu, napravio je svoju sliku do kraja na druge načine, a svom dragom kistu je pomogao da se odmori i bude kasnije spreman za daljnji rad.
Vjerujem da je vrlo jasna ova priča. Ti mali kistovi smo mi. Vazda želimo nešto raditi tako da budemo primijećeni. Ponekad nam se čini kao nas Bog zapostavlja, kao da nam je dao premalo darova, premalo svoga duha i onda se pouzdamo u svoj jadan JA, u svoj duh kojim onda želimo raditi stvari koje nisu za nas. Krenemo u spašavanje svijeta, u pomaganje dalekim zemljama, u bavljenje političkim temama misleći da ćemo sada popraviti cijeli svijet, a zapravo se samo naš slabi JA želi probiti i biti cijenjen, dok kraj nas male stvari kojima se moramo pozabaviti ostaju netaknute.
U tom radu zaboravimo na Duha Božjega. Isus je obećao da ćemo ga dobiti i dao nam ga je. No mi ga odbacimo. Ne želimo čekati kada će slikar uzeti mene, ovaj jadan kist, za ono što on misli da je potrebno, već sami uzmemo stvari u svoje ruke i radimo po svojoj volji. Znamo kako to obično završi. Mislimo da radimo dobro, da pomažemo, a zapravo uništavamo ljude oko sebe te uništavamo i sebe. Iscrpljujemo se jer koristimo samo svoju ograničenu snagu, a Božju snagu zanemarujemo. Ali konačno, kao da nam razočaranja nije i ovako dosta, tada zapadnemo u oholost. Vidimo da smo jednu stvar dobro napravili, a zanemarimo deset koje smo uprskali i umislimo se kako je to naša zasluga, zasluga naše pameti i sada očekujemo pohvalu od drugih ljudi. A kada ona izostane budemo žalosni pod izlikama: “Vidite koliko se ja trudim, a to nitko ne primjećuje! Hoće li meni itko dati ljubavi zbog mog rada?!” i sličnim rečenicama kojima pokazujemo svoju duboku bol. A sve bi se moglo izbjeći samo da imamo Duha Gospodnjega na mjestu svoga Duha.
Prigovaraju mi često da su mi tekstovi prejednostavni. Što ću kad sam čovjek iz naroda i želim da svi shvate poruku koju želim izreći. Naravno, ne krivim one kojima je Bog dao više soli u glavi i veću mogućnost razmišljanja pa im ovo sve zvuči banalno. No, na žalost, za ovu stvar koju sada želim objasniti morat ću se poslužiti kompliciranijim rječnikom. Veliki grčki filozof Aristotel objašnjava – svaki čin, svaka promjena ima svoj uzrok. Jednu pojavu uzrokovala je ova prethodna, nju opet ona iza nje i tako dalje. U svojih 5 putova spoznaje Boga sveti Toma Akvinski se nadovezuje na tu Aristotelovu tvrdnju i kaže da ta uzročnost ne može ići u beskraj, a nemoguće je da jedna stvar bude sama sebi uzrokom i sama sebe stvori te iz toga slijedi da sve što se giba prima svoje gibanje od nekog drugog. Već je stoga Aristotel rekao da na početku svake uzročnosti mora postojati takozvani Nepokrenuti pokretač, odnosno uzrok koji sve uzrokuje, a sam nije ničim uzrokovan te je Toma onda ustvrdio: “Tog nepokrenutog pokretača svi podrazumijevaju pod riječi BOG”.
Čemu sada ovaj izlet u filozofiju? Vrlo je jednostavan razlog. Svaki čovjek ima duh koji ga tjera da nešto čini. On ga pokreće, daje mu inspiraciju da bi radio za opće dobro, da bi studirao, volio, pomagao. No i taj ljudski duh mora biti nečim pokrenut. Taj ljudski duh ne može svojim snagama napraviti sve što naumi, pa čak ako želi i dobro raditi. Brzo se umori, pregori, izgubi svu snagu i onda čovjek zapadne u razne tjelesne slasti misleći da će na njima napuniti svoje baterije. Svi smo doživjeli taj burn-out nekada, vjerujem. Sveti Franjo u ovoj svojoj opomeni nudi rješenje za taj problem – čovječe shvati da je tvoj Duh slab.
Bravo, imaš ti lijepe i plemenite želje, ali ne možeš sam sebi biti pokretač i sam na sebi puniti baterije i sam sebi davati energiju. Tvoj duh je pokretač mnogih stvari, ali postoji onaj pokretač koji je jači od tvog duha i koji ima snage dati ti energije koliko god ti treba. Taj nepokrenuti pokretač može te stalno tjerati naprijed, taj umjetnik može te stalno koristiti kao svoj kist kojim će slikati prekrasna djela. Samo jedna stvar je potrebna za to, zaključuje sveti Franjo, prihvati da si ti sam slab, da ne možeš sam, postani ponizan. Svoj ljudski duh podloži božanskom duhu i nemoj ti sam misliti da možeš ispunjavati podlogu kako su mogli neki veliki kistovi – sveci. Ti se stavi u Božju ruku da te on vodi i vidjet ćeš kakva čuda može učiniti s tobom. Drugim riječima: Ako želiš već, dragi čitatelju, raditi čuda, možeš ih raditi, ništa nije nemoguće. S Bogom svojim možeš preskočiti svaki zid. Samo svoj duh i svoju oholost i svoje želje podloži Božjoj svemoći, Božjim željama i Božjoj ljubavi pa ćeš vidjeti kako se čuda ostvaruju.
