Nalazimo se u mjesecu kojeg nazivamo studeni, slušamo i gledamo o snijegu koji pada diljem naše zemlje, a i sami osjetimo da je sve hladnije i hladnije. U vremenu smo kad cijela priroda oko nas već polako odlazi u nekakav „zimski san.“ Naravno da mi nije cilj ovoga teksta vremenska prognoza. Htio bih „razbiti“ ovu laganu uspavanku zime koja nadolazi. I Bog to isto želi stoga Crkva pred nas stavlja sveti primjer jednog našeg „zemljaka.“ Nikola Tavelić (negdje i Tavilić) svojim životom nam želi progovoriti i pokazati da čak i Hrvati mogu biti sveti. Nikola je rođen oko 1340. u Šibeniku u jednoj gradskoj plemićkoj obitelji. „Franjina haljina milija ti bila negoli svila“ veli jedna pobožna pjesma u njegovu čast. Od malih nogu Nikola se zanimao za Božje. Riječi Gospodinove: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom“( Lk 9, 23 ) zasigurno su ga oduševile pa je kao mladić napustio svijet i pridružio se Franjevačkom redu. Postavši svećenikom odlazi u Bosnu kao misionar. Bosna u to vrijeme je razdirana mnogim podjelama pa tako i vjerskim. U Bosnu se među katolike uvuklo krivovjerje, a pristaše su se zvali bogumili. Kako pjesma dalje kaže: „Vatrenim riječima dizao si pale, Hostijom nevinom hranio si gladne, nebeskim sjajem oči su ti sjale, s Bogom si mirio Bogumile hladne.“ Goreći ljubavlju za duše djelovao je 12 godina kao misionar u Bosni. Za Nikolu ovo je bila samo Božja priprema na ono što će uslijediti – odlazak u Svetu Zemlju. U Jeruzalem odlazi sa tri brata: Deodatom iz Ruticinija, Petrom iz Narbone i Stjepanom iz Cunea. Kao pravi sinovi svoga Serafskog Oca – sv. Franje – želješe navijestiti evanđelje tamošnjem narodu koji je pretežno bio muslimanski. Slijedeći primjer sv. Franje najprije su evanđelje propovijedali svojim životom. Žudeći Bogu privesti novu djecu otišli su do dvora „kadije“ i tamo smjelo propovijedali Krista. Bili su spremni podnijeti uvrede, poruge pa čak i smrt poradi Kristova nauka. Nakon što je kadija odbio Isusa priznati Bogom, zaprijetio im je da se i oni moraju odreći vjere u Krista. Postojani i učvršćeni u svojoj vjeri odbili su zanijekati Isusa. Videći njihovu postojanost osudio ih je na smrt. Tri dana su ih mučili, te kad su ih htjeli pogubiti pred svjetinom, ljudi su jednodušno navalili na njih te ih sasjekli mačevima. U bojazni da kršćani ne uzmu njihova tijela i počnu ih štovati, krvnici su odlučili spaliti njihova tijela i pepeo rasuti. Zbilo se to 14. studenog 1391. „Za malo muke zadobili su dobra velika, jer Bog ih je stavio na kušnju i našao da su ga dostojni“ ( Mudr 3, 5 ) . Glas o njihovoj svetosti raširio se po cijelom svijetu. Na veliku radost cijele Crkve, a osobito hrvatskog naroda, papa Pavao VI. proglasio je Nikolu svetim 21. lipnja 1970. Bio je to prvi proglašeni svetac koji je bio Hrvat. I na kraju ako stvarno živimo ovaj život s Bogom: „Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove?“ ( Rim 8, 35 ). Probajmo i mi kao sveti Nikola iz dana u dan svoj život predavati Bogu. Živimo kao sv.Franjo koji je Radosnu vijest propovijedao djelima, a ne riječima. Činimo to u onim „malim“ stvarima naše svakodnevice. Budimo spremni svaki dan umirati svijetu, a živjeti Bogu da bi i za nas mogli pjevati kao za sv. Nikolu Tavelića: „Platio je životom vjernost prema tebi, Kriste, ljubav vjere čiste.“
