Često, manje ili više, slušamo o ljudima koji svoj život odlučuju predati Gospodinu kroz redovnički život. Ostaviti sve ono što imaju u svijetu i poći jednim u najmanju ruku drugačijim životom. Pustiti sve želje za ovim svijetom, a željeti samo ono što Bog želi. Slušajući o tim ljudima, mnogi se zapitaju: „Pa što im se to dogodilo, zašto sve ostavljaju?“ Neki vjerojatno pomisle da su ti „čudaci“ udarili glavom negdje pa da im nije dobro. Često i sam znam čuti komentare kao npr.: „zašto idete tamo, tamo ste stalno zatvoreni, nosite čudne haljine i sve to pomalo djeluje nesretno.“ Na prvu ruku, u očima ovoga svijeta to možda i izgleda tako. Da samo izgleda. Radost s kojom osoba pristupa u redovnički život je neizmjerna. Pišem sve ovo da bih vas upoznao sa današnjom sveticom – sv. Janjom Asiškom. Nemojte misliti da je to rođena sestra svetoga Franje jer se zove Janja Asiška. To „Asiška“ nije prezime. Ali sigurno vam je svima poznata sv. Klara. E, upravo ta Klara je sestra sv. Janje i po krvi i po redovništvu. Janja rođ. Katarina, rođena je 1197. u Asizu. Njezina obitelj je plemićkog roda i nije im bilo drago što je Klara otišla od kuće a još više kad je mlada Katarina otišla. Pitam se zašto se odlučila na tako radikalan potez. Nije li mogla ostati živjeti kao plemkinja i život bio joj bio puno lakši i ljepši? Nije li mogla ostati kod kuće i biti majka i žena. Mlada Katarina je sigurno ostala očarana životom sv. Franje, a još više svetim životom svoje sestre. Klara je 1212. pobjegla od kuće te ju je Franjo simbolično primio u Red odrezavši joj kosu. Malo nakon toga Katarina bježi od kuće svojoj sestri Klari. Vođena svetim primjerima, odsada Janja, se odlučila na predanje svoga života u Božje ruke kroz redovnički život. Opće je poznato da sestre klarise žive vrlo pokornički život i još stoga u klauzuri (ne izlaze iz samostana). Sa samo 15 godina Janja je odabrala takav način služenja dragom Bogu. Jedno je vrijeme živjela u samostanu sv. Damjana, a poslije je otišla u samostan u Firenzu. Tamo je dugo godina bila poglavarica. Prolazila je kroz teške kušnje u tom periodu. Najviše joj je nedostajala njezina sestra i zbog toga je silno patila. Na svoju radost vraća se u samostan sv. Damjana te tamo živi do smrti. Koliko je bila povezana s Klarom svjedoči i kraj njenog života. Klara umire 11. listopada 1253., a Janja umire mjesec dana poslije. Svojim primjerom te dvije sestre u samostan su privukle i svoju majku i najmlađu sestru. Vidimo koliko svojim primjerom možemo potaknuti druge na sveti život. Riječi često malo znače, ali djela govore sama za sebe. Svi smo pozvani na svetost svako u svom zvanju. Mi kao vjernici smo osobno pozvani da svjedočimo u ovom svijetu onu nevidljivu dobrotu, ljubav i milosrđe našeg Gospodina. Možda je Bog nevidljiv ali mi smo ti koji ćemo ovom svijetu biti znak njegove trajne prisutnosti među nama. Možda ćemo biti i jedino evanđelje koje će netko pročitati. Dopustimo da Bog djeluje kroz nas da na taj način drugi upoznaju Boga. Pozivam vas sve na molitvu za sve redovnike, a posebno za redovnice. Molimo i za nova redovnička zvanja. Neka nas uvijek prati zagovor svete Janje. Sveta Janjo Asiška – moli za nas!
