Prije par dana pročitah u novinama intervju sa jednim studenskim kapelanom gdje navodi kako mladi ljudi sve više napuštaju vjeru i duhovni život što radi duhovne suhoće ili raznih kušnji koje su neminovne na našem putu prema Bogu. Kušnje su dobre, da je to tako imamo svjedočanstvo u Jakovljevoj poslanici: “Pravom radošću smatrajte, braćo moja, kad upadnete u razne kušnje znajući da prokušanost vaše vjere rađa postojanošću”. A što nam nadalje Gospodin kaže u evanđelju: “Tko ustraje do kraja bit će spašen”. Dakle, nemoguće je biti postojan bez kušnji i neprilika i nemoguće je bez poteškoća biti očišćen. Isto tako Gospodin nas čisti i kuša iz razloga da prokuša našu ljubav i radi drugih stvari koje su poznate samo Njemu.
Često u narodu čujemo izreku: Prijatelj se u nevolji poznaje. Ako reflektiramo na duhovni život i malo preformuliramo tu izreku možemo reći: Vjernik se u suhoći ili muci poznaje. Zamislite brak ili prijateljstvo iz interesa. Sigurno da nitko ne želi biti u takvom odnosu. Tako i Gospodin ne želi da mi Njega ljubimo radi njegovih darova, osjetnih ugodnosti i milosti, nego radi njega samog. Današnji svetac Ivan od Križa je napisao: “Veliko je zlo više držati do Božjih dobara, molitve i lišenosti, negoli do samoga Boga”.
Prema suhoćama i kušnjama jako je bitan naš stav. Ako duhovne “neprilike” vidimo kao priliku za rast i produbljivanje našega odnosa sa Bogom onda smo već dva koraka naprijed u duhovnom životu, u suprotnom možemo očajavati i biti tužni umjesto radosni kršćani. Ako nemamo taj stav molimo Gospodina da nam dadne tu milost velikodušnosti i dobre volje. U knjizi od o. Jacques Philippea Traži mir i za njim idi imamo primjer gdje pisac navodi oca Surina koji je radio egzorcizam nad jednom osobom i demoni mu priznaše: “sve možemo nadvladati, ali protiv tog pseta, dobre volje, ne možemo ništa“. Eto “psića” koji će nas milošću Božjom dovesti na mjesto gdje ćemo zauvijek biti s Bogom. Tražimo od Gospodina milost da nam udijeli odvažnost i ustrajnost u vjeri a iznad svega ljubav da On bude na prvom mjestu a sve ostalo da On uredi po svojoj velikoj mudrosti.
I još za kraj 3. strofa Duhovnog spjeva svetog Ivana od Križa gdje opisuje kako duša traži Boga i dok je u potrazi prezire sve što nije On:
Tražeći dragu ljubav
Brda i doli imam na domaku.
Ne berući cvijet ubav,
Zvijer prezirući svaku
Probit ću granice i stražu jaku.
Ne razumijem zasto se trebamo stidjeti toga da zelimo od Boga dobro. Pa on nas je tako stvorio.. I sada smo kao skromni, trazimo samo Boga, kojeg ne vidimo, a dobro koje vidimo ne zelimo, i to sve radi toga da nam bude najbolje kad umremo. Sad smijemo traziti dobro? Kontradiktorno i nemoguće
Draga Tratinčice molim vas pročitajte šesto poglavlje Matejeva evanđelja. 🙂
Lijep pozdrav