Ukoliko smo ikada uzeli katolički kalendar u ruke, mogli smo primijetiti da kraj Čiste srijede i Velikog petka stoje opaske (post i nemrs!), a nekada se čak i kraj Badnjaka zna naći opaska (post!). Crkva nas obvezuje na dane posta i pokore, a kao strogi post i nemrs propisala je samo dva spomenuta dana tijekom godine, koji su usko vezani uz Gospodinovu muku. Danas, na Badnjak nije propisan službeni post i nemrs, pa čak niti samo post.
Uz mnoge razloge koji su se u starini navodili kao smisao posta, kao što su kroćenje tijela, poziv na pokoru kako bismo Bogu nešto dali, ima jedan učinak pokore koji ponekad ostaje pomalo u sjeni. Pokora u vidu bilo kakvog odricanja zapravo u nama budi želju za nadnaravnim stvarima, konkretnije, za Bogom. Prilikom istinskog ustezanja od bilo čega što nam je drago, sigurno se budi glad za duhovnim dobrima. Post prate redovito i mnogi drugi darovi, kao što su primjerice svijest ovisnosti o drugomu, u ovom slučaju o Bogu. Da bismo došli do svijesti ovisnosti o Bogu, potrebna nam je velika količina poniznosti, tako da je i poniznost “nuspojava” posta.
Možemo sada i dalje nabrajati dobre strane koje odricanje sa sobom neminovno nosi, no bilo bi predugo. Želio bih još svima nama staviti na razmišljanje slijedeće. Ukoliko nam dugogodišnja praksa Crkve nije dovoljan razlog barem da pokušamo postiti, mogli bismo se zaustaviti na Bibliji. U Evanđeljima je sam Isus postio, čak 40 dana u pustinji prije svog javnog djelovanja. A kroz post je stekao toliku slobodu da je mogao izdržati sve napasti koje je Neprijatelj pred njega stavio, pa čak i onu prvu: utaži svoju glad, “reci kamenju da postane kruh”.
