Kršćanstvo se po mnogim elementima razlikuje od ostalih religija na svijetu, a jedan od tih elemenata je upravo Božić. Blagdan koji tradicionalno Zapadna Crkva slavi 25. prosinca, a kojim obilježavamo rođenje Isusa Krista našeg spasitelja. Redovito smo okruženi lijepim lampicama, toplim domom, ugodnom obiteljskom atmosferom, ali i mnoštvom poklona, kao i različitim natpisima. Natpisi se kreću od preporuka što kupiti najdražima za Božić, preko onih koliko će Hrvati za Božić potrošiti sve do onih da nije Božić ima drugi smisao a ne samo darivanje.
Često se kao smisao Božića navodi okrenutost drugim ljudima, posvećivanje vremena ljudima na margini, boravak s članovima obitelji što u današnje vrijeme ne stignemo od prezaposlenosti. To je točno rečeno, ali time ipak ostajemo na ovozemaljskom smislu Božića. Ne želim reći da imam neku višu spoznaju o nebeskim stvarima koja mi omogućava da imam neki uvid u smisao Božića, nego želim podijeliti vlastita promišljanja.
Uz sve navedene poticaje za Božić koje možemo susresti ako se samo malo zaustavimo i pogledamo ih, ostaje pomalo zanemareno da je to zaista dan na koji slavimo Gospodinov rođendan. Dan kojim je Bog prevalio beskonačnu udaljenost i postao jednim od nas. Svijest o tome, često svima nama izmiče u uobičajenoj blagdanskoj gužvi.
Stoga bih želio u ime svoje braće franjevaca i u ime našeg juniorata čestitati vam Božić onako kako to Crkva čini: “Dok u Božićnom djetetu spoznajemo Boga, budi se u nama čežnja za nebeskim dobrima.” Zaustavimo se na nebeskim dobrima, čeznimo za njima, a otvorenost prema drugima, posveta vremena potrebitima će doći zajedno s time. Jer i sam Isus je rekao: “Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati”. (Mt 6, 33)
