Čudna je ta naša Crkva! Tek što smo jučer proslavili rođenje Isusa Krista, danas pred nas stavlja lik mučenika i to prvoga mučenika od svih. Zašto nakon tako radosnog događaja kao što je rođenje stavlja pred nas lik mučenika? Odgovor je vrlo jednostavan; Stjepan je svojom smrću za Krista dobio vječni život, a to je ono kamo bismo svi trebali hititi jer se Krist rodio da nam podari vječni život.
Djela apostolska u 7. poglavlju nas izvještavaju o Stjepanovoj smrti, ali i o onome zašto je on ubijen od strane Židova. Stjepan se usudio govoriti pred vijećem o onome što o Isusu piše u starome zavjetu i kako su ga proroci odavno navijestili, ali ga oni nisu prepoznali. Ovaj odlomak je zanimljiv i nekako ključan da se razumije Stjepanova smrt: Tvrdovrati i neobrezanih srdaca i ušiju, vi se uvijek opirete Duhu Svetomu: kako oci vaši tako i vi! Kojega od proroka nisu progonili oci vaši? I pobiše one koji su unaprijed navijestili dolazak Pravednika čiji ste vi sada izdajice i ubojice, vi koji po anđeoskim uredbama primiste Zakon, ali ga se niste držali. Kad su to čuli, uskipješe u srcima i počeše škripati zubima na njega. (Dj 7, 51 – 54)
Nisu ga ubili jer im je naviještao Krista, nego zbog rečenice da su oni dobili Zakon, ali ga se nisu držali (Dj 7, 53). Ubijen je jer im je rekao istinu – Bog im je darovao Zakon kojeg se nisu pridržavali, ne onako kako je Bog to htio. Tu istinu oni nisu mogli podnijeti.
Zar ponekad i mi to ne činimo? Zar ne bacamo često po ljudima kamenje riječi i osuda samo zato što su nam rekli istinu koja se nama ne sviđa? Često nam istina koja razotkriva naše mane nije nimalo draga i najradije bi tu osobu koja je to izgovorila „ubili“ i maknuli iz našega života, ali to ne smijemo učiniti. Zašto je tako? Zašto si ja ne bih smio dopustiti da ljudi koji me okružuju budu oni koji će mi lijepo govoriti i otkrivati samo moje vrline? Odgovor na ovo pitanje je zapravo vrlo jednostavan; ako se okružimo samo takvim ljudima, nikada ne bismo uvidjeli svoje mane i slabosti. Zato je važno imati takve ljude oko sebe pa čak iako nam nisu dragi i ako nam nisu prijatelji, jer oni najbolje vide naše mane koje će nam „nabiti na nos.“ Kada tako nešto učine naravno da nam nije drago zbog načina na koji nam je rečen, ali neka se svatko zapita ima li u tome istine. To što mi imamo takve ljude oko sebe ne znači da mi moramo biti isti takvi prema njima ili prema onima koji su nam dragi. Jedno od duhovnih djela milosrđa je grešnika pokarati. To znači da imamo obvezu onoga koji čini grijeh upozoriti na to, ali to moramo činiti iz LJUBAVI jer ako nije iz ljubavi nego iz naše obijesti onda mi također činimo grijeh! Možda nekada ljudi ne će razumjeti tu našu opomenu i odbacit će je, ali nužno je da mi njih ne odbacimo nego da i dalje to činimo iz ljubavi (čitatelju/ice nemoj da Ti opominjanje postane profesija).
Znamo da postoje ljudi koji opominju iz obijesti i iz razloga da povrijede druge, ali mi poučeni Kristovim primjerom, taj način moramo nadići i činiti djelo milosrđa iz ljubavi, pa čak iako smo neshvaćeni ili ako nastradamo.
Stoga dragi čitatelju/ice, poučen/a primjerom sv. Stjepana dužnost Ti je da naviještaš Krista. Ponekada, da bi ga donio morat ćeš opomenuti, ali zapamti da to mora biti iz ljubavi jer ako istinski želiš da se ta osoba promjeni i nađe put do Krista, bez istinske ljubavi (1 Kor 13, 1-13) to neće biti moguće. Ako nemaš tu želju prožetu ljubavlju onda je bolje da prešutiš dok nisi spreman/a. Može se činiti lako, ali potrebno je puno molitve da bi to uspjeli. Zato, želim Ti da u ovim danima, u kojima slavimo Kristovo rođenje, da se on uistinu nastani u tvome srcu da bi sa svim žarom mogao/la ići ovim svijetom i radosno svjedočiti za Krista!
