Privatni zavjet, ludost ljubavi
“Ako ikada postanem sveta – zacijelo ću biti svetica “tame”. Trajno ću biti odsutna s neba – da bih palila svjetlo onima koji su na zemlji u tami.”
U godinama koje su uslijedile nakon polaganja vječnih zavjeta, ljubav prema Isusu je Majku Tereziju i dalje poticala da traži nove, skrovite načine izražavanja svoje ljubavi. Tako je u travnju 1942. dala privatni zavjet: “dala sam zavjet Bogu, obvezujući se pod smrtni grijeh, da ću Bogu dati sve što od mene zatraži – ‘Ništa Mu ne odbiti’“. Bog je u njoj palio sve veći žar ljubavi koja ju je navela na to uistinu velikodušno prikazanje. Tek kasnije ovako objašnjava razloge: “željela sam Bogu darovati nešto jako lijepo” i to “bez pridržaja”. Ovaj zavjet, uistinu ludost ljubavi, izražavao je želju Majke Terezije “ispiti kalež do zadnje kapi”, budući da je odlučila Bogu reći “da” u svim okolnostima.
Ovaj zavjet Majka Terezija je čuvala u najvećoj tajnosti. Nitko, osim njezina ispovjednika, od kojeg je tražila i dozvolu, nije znao za ovu njezinu najveću tajnu. Tako nam i kroz ovaj primjer pokazuje koliko je bitno biti u poslušnosti i iskrenosti svojim ispovjednicima i duhovnicima. Činjenica da joj je njezin ispovjednik dao dopuštenje za preuzimanje takve obveze potvrđuje njegovu uvjerenost za preuzimanje takve obveze i duhovne zrelosti.
Majka Terezija je nakon sedamnaest godina spomenula svoj privatni zavjet te je otkrila njegovo značenje: “to je ono što se skriva sve u meni.” Ovaj zavjet je čuvao dubinu njezine ljubavi prema Bogu. Ta ljubav ju je pokretala u svim njezinim poslovima, osobito u svom predanju njegovoj volji. Njezin susret s neizmjernošću njegove ljubavi tražio je uzvrat, kako će to kasnije objasniti: “Zbog čega se moramo u potpunosti predati Bogu? Jer je Bog Sebe predao za nas. Ako je Bog, koji nam ništa ne duguje, spreman dati nam ništa manje doli Sebe sama, hoćemo li mi onda uzvratiti samo djelićem sebe? Predati se u potpunosti Bogu način je primanja samoga Boga. Ja za Boga i Bog za mene. Živim za Boga i odričem se sebe same te na taj način potičem Boga neka živi za mene. Stoga, da bismo posjedovali Boga, moramo Mu dopustiti neka zaposjedne našu dušu.”
Majka Terezija je gotovo punih jedanaest godina živjela svoj zavjet poslušnosti. Vjerovala je da njezini vjerski poglavari zauzimaju mjesto Krista, te je tako podlažući svoju volju njihovoj, podlagala volju samome Kristu. Usprkos tome što je nastojala vjerno živjeti svoje zavjete, njezina želja da pokaže svoju ljubav još nije bila zadovoljena. “Željela je dati još više!” Majka Terezija se nije bojala izvršiti tako ozbiljno predanje, iako je ono podrazumijevalo odricanje vlastite volje. Njezina predanja nisu je učinili smrknutom ni malodušnom, naprotiv, bila je “puna radosti” te je “uživala u svemu što se zbivalo”.
Poput svoje zaštitnice, svete Terezije iz Lisieuxa, Majka Terezija je smjerala da “iskoristi sva najmanja djela i da ih čini iz ljubavi”. Kasnije to ovako tumači svojim sestrama: “Dragom Bogu ništa nije maleno, jer je On tako velik, a mi tako maleni – radi toga se saginjem i dajem si truda učiniti za nas te male stvari – kako bi nam pružio priliku pokazati nam svoju ljubav. Budući da je On taj koji ih čini, one su jako velike. On nije kadar učiniti ništa malo; one su beskonačne. Jest, mila moja djeco, budite vjerne u malima djelima ljubavi, malim žrtvama – malim nutarnjim mrtvljenjima – malim vjernostima Pravilu, što će u vama izgraditi život svetosti, učiniti vas kristolikim.”
Majka Terezija je u rujnu 1946. bila poslana na godišnje duhovne vježbe, kao i nužno potreban odmor, u loretski samostan u Darjeelingu, gradu smještenu u podnožju Himalaja. Za vrijeme putovanja u vlaku, 10. rujna 1946., doživjela je mistični susret s Kristom. Kasnije je otkrila: “Bio je to poziv unutar mojeg zvanja. Drugi po redu poziv. To je bio poziv da napustim i sam Loreto, gdje sam bila vrlo sretna, i da iziđem na ulice, služiti najsiromašnije među siromasima. Upravo sam u tome vlaku čula poziv da napustim sve i slijedim Ga u sirotinjske četvrti, da Mu služim u najsiromašnijima od siromaha… Znala sam da je to Njegova volja i da Ga moram slijediti. Nije bilo nikakve dvojbe da će to biti Njegovo djelo.”
Majka Terezija je taj dan držala i slavila kao “Dan nadahnuća”, to je dan početka Misionarki ljubavi. Glavni i najvažniji razlog postojanja kongregacije je gasiti Isusovu žeđ. Majka Terezija je svjesna da sama ne može ispuniti svoje poslanje. Jedino ga može ispuniti sjedinjujući se s Marijom, koja je prva čula Isusov vapaj žeđi, stoga potiče svoje sestre: “Ostanimo uvijek s Marijom našom Majkom, na Kalvariji blizu raspetog Isusa, sa svojim kaležom što ćemo ga načiniti od naša četiri zavjeta te ga napuniti samoprijegornom ljubavlju, čistom ljubavlju, vazda prinošenom Njegovu trpećemu Srcu, tako da bi On rado prihvatio tu našu ljubav.” U prvim Pravilima ovako određuje posebno poslanje: “Posebni je Cilj nositi Krista u domove i na ulice sirotinjskih četvrti, među bolesne, umiruće, prosjake i djecu s ulice. Bolesnima će se u njihovim siromašnim domovima pružiti najveća moguća njega. Dječici će se u samim četvrtima organizirati nastava. Prosjake ćemo tražiti i posjećivati u njihovim bijednim skloništima izvan grada ili na ulicama. Naše je posebno poslanje raditi za spasenje i posvećenje najsiromašnijih među siromasima, ne samo u sirotinjskim četvrtima, već i diljem svijeta, ma gdje se oni nalazili.” Siromašni i oni koji trpe bili su osobiti predmet njezine ljubavi.
