Ovo nije politička kampanja!
Pjeva jedna lijepa pjesma: “Sin sam zlatnih žitnih polja, plodnih njiva, šuma hrasta!” Dolazim iz Slavonije, iz Vinkovaca. Tamo sam proveo djetinjstvo i na svoj kraj me vežu jako lijepe uspomene. Volim tu ravnicu koju vidim kada idem vlakom iz Zagreba, volim onu široku cestu i to što moram jednom samo skrenuti kada idem na hodočašće u Ilaču, volim i sjesti kraj Bosuta i samo gledati kako stoji, ili teče, to ne zna ni on što radi.
Pjeva onaj jedan pjevač, čiji nisam neki ljubitelj, ali ima lijepih stihova: “Ej da može moja pjesma popraviti svijet!” To bih i ja htio – da može ovaj moj tekst popraviti svijet. Možda će sada Vukovarci i Slavonci reći – Evo još jednoga koji iz udobnog Zagreba daje nama podršku, suosjeća s nama, i onda legne u svoj udobni krevet, a mi dalje nastavljamo sa svojim problemima. Tako je bilo 1991., čast izuzecima naravno, a tako je često i sada. Vukovara se sjete 18.11., osim ako ne dođu neki izbori u međuvremenu pa su puna usta Slavonije, i opet sve isto. Samo, ovo je sada najviše što mogu, reći, napisati još jedan tekst zašto sam, samo skoro na žalost, pustio suzu u Vukovaru.
Već dvije godine išao sam na blagoslov obitelj u Borovo Naselje. Lijepa, radnička župa na rubu Vukovara. Sada bih potpisao da živim tamo, stvarno mi se sviđa. I ljudi, i mjesto. Ali, kada je se malo više obiđe i upozna ljude koji je sačinjavaju može se zaključiti: Majka Domovina, za koju su se ti hrabri ljudi borili, postala je maćeha. Dovoljno govori činjenica da od nekih 4 500 vjernika, jedno 400 “obitelji” su samci, a malo više njih po dvoje u kući. Kako to izgleda na terenu? Dođem u kuću, vidim staricu koja naravno ima svete slike na zidu, slike svoje djece i unučadi na polici i nitko nije ovdje s njom. Muž joj je poginuo, ili je već umro, a ona tu samuje. Idem tako u sljedeću kuću i vidim petero ljudi, ugodno se iznenadim, kažem – o, velika obitelj -, i na to odgovori mlada žena držeći dijete u naručju – Samo su mama i tata tu u kući, suprug ja i dijete živimo u Zagrebu. Ništa, pomolimo se i za njihov posao, pitam otkud to da su i oni u Zagrebu, a žena na to odgovori: “Pater, vjerujte mi, nakon fakulteta više od svega sam željela vratiti se u Vukovar, završila sam farmaciju i 8 mjeseci sam slala molbe sve do Osijeka i Broda i baš ništa nisam našla, otišla sam u Zagreb i u tjedan dana dobila posao!” Dalje su bili i teži slučajevi. Dođem u kuću na Trpinjskoj Cesti dočeka me domaćin na ulazu, 1, 90 visok sigurno, jak, kao stijena. Lijepo i prijazno sjednemo, popričamo, naravno kaže da je branitelj, ranjen dva put, bio logoraš, prošao sve što je mogao. Sada je u kući, supruga radi kao blagajnica u slavnom trgovačkom lancu iz naše županije (prepoznat ćete svi o kojem to pričam, ne bih baš smio spomenuti ime), a on je u invalidskoj mirovini. I pročitamo Evanđelje, počnem molitvu nadajući se da sam napokon susreo nekog kome je dobro, tko je zadovoljan sa životom, i na spomen djece čovjek brizne u plač. Sablazan prizor – muškarčina, ratnik, koji je prošao sve i svašta preda mnom plače poput malog djeteta, zašto? Dva sina, samo njih ima, odlaze u Irsku tjedan dana nakon toga. Gdje se neće rasplakati? Nastavio je dalje kroz suze pričati o tome kako je jedan završio srednju školu, drugi višu i nemaju posla, nemaju budućnosti. Sada odlaze, na žalost to je bilo prije godinu dana i ne znam jesu li se ti momci vratili. Čovjek koji se borio za slobodu tog kraja, mora gledati djecu kako mu iz njega odlaze trbuhom za kruhom negdje daleko. U sljedećoj kući starica se jedna rasplakala jer su joj djeca daleko (Istra i Njemačka) i kaže: “Rekla mi je unuka iz Umaga da će možda doći iza Nove godine, samo možda, ali ja se tome nadam da barem malo ne budem sama!”
Možemo se slobodno i maknuti dalje od Vukovara pa obići naša sela u tom kraju. Obići i gradove Vinkovce i Osijek i pogledati koliko ih je otišlo. Koliko mladih ljudi koji su mogli zasnovati ovdje obitelji, koji su mogli imati djecu koja bi bila budućnost naše Slavonije, naše Hrvatske. Ne osuđujem njih ni milimetra. Jasno da je nemoguće da majka koja radi u tvornici noćne smjene za 3000 kuna mjesečno prehrani četveročlanu obitelj i još školuje dijete, a suprug joj nije dobio plaću zadnja tri mjeseca! Jasno da je frustrirajuće kada mladić koji se trudio školovati, polagati ispite i dobro završio taj fakultet u Osijeku ili Zagrebu i sada se želi zaposliti, barem da vrati roditeljima dio novca što su ga školovali, on ne može naći posao. Ne mogu ga osuditi što odlazi u neki bolji svijet. Dovoljno je samo obići Vinkovce, Vukovar, Osijek, okolna ušorena sela na čijim kućama ćemo vidjeti spuštene firange i tablu: Na prodaju!
Nakon toga, vraćao sam se u Zagreb dobrim sporim vlakom i gledao zapuštena i neobrađena polja koja više nema tko obrađivati. Ne kažem da je moj narod lijen, nije, ali ne isplati se više. Kolike naše farme su se ugasile, koliko je još svinjokolja po selima po kojima sam ja još išao kada sam bio klinac, ali razumijem kada ljudi kažu da se ne isplati. I tada, gledajući ta polja oko pruge kada se ide prema Brodu sam, na žalost samo skoro, pustio suzu za svoj kraj! Slavonija koja je tolike prehranjivala, naše tvornice kojima su majke plašile djecu da će raditi tamo ako ne budu dobro učili, više ih nema, ili je proizvodnja minimalna, polja koja su primila toliko djece iza Prvog svjetskog rata i prehranila ih, sada miruju, čekaju neke bolje dane. Pitam se zašto? Zar je nekom u cilju raseliti Slavoniju? Kako je moguće da toliko iseljavanje zadnjih godina ne vide oni koji bi trebali to vidjeti? Nisam u funkciji sada predizborne kampanje, ne daj Bože, samo mi je žao moga kraja!
Ali, vjerujem! Vjerujem da Slavonija neće pustiti da joj zamru njive, kako pjeva ona lijepa pjesma, vjerujem da se Bog brine, kada već neće nitko drugi, za tog svog slavonskog čovjeka koji mu je ostao vjeran i pod Turcima i pod diktaturom iz Beograda, vjerujem svojoj braći franjevcima koji su od 13. st. na tom prostoru i čuvaju ga duhovno. Vjerujem i nadam se da će Slavonija oživjeti, a na žalost, ja sve što mogu sada, jest napisati ovaj tekst i nadati se da će ga barem netko od onih gore pročitati i biti tako motiviraniji da napravi nešto da mi se dva prijatelja kojima posvećujem ovaj tekst, s kojima sam uživao u ljepoti našega grada, nabijao loptu po igralištima, roštiljao na ranču, i svi koji su otišli sa svojih ognjišta vrate te mogu živjeti u miru svoji na svome! Vjerujem, nadam se, to je sve što sada mogu!
Za sve koji su propustili prvi dio: https://www.ofm.hr/juniorat/?p=2508
