7. listopada 1950., na blagdan Gospe od Krunice, dopuštenjem Svete Stolice, nadbiskup Perier u nadbiskupiji Callcute službeno je utemeljio Družbu Misionarki ljubavi, svečanim proglašenjem dekreta: “Već više od dvije godine mala se skupina mladih žena, pod vodstvom sestre M. Terezije, zakonito eksklaustrirane redovnice Instituta Blažene Djevice Marije, velikodušno te na veliku dobrobit duša posvećuje pomaganju siromasima – djeci, odraslima, starcima i bolesnima ovoga našega velegrada. Budući da su nas zamolile da se njihova skupina podigne na razinu redovničke zajednice, pomno smo pratili način njihova življenja i rada te marljivo razmotrili cilj kojemu su se posvetile. To nas je temeljito ispitivanje navelo na zaključak da ni jedna već postojeća kongregacija ne zadovoljava cilj kojemu teži ovaj novi Institut. Stoga će njegovo uzdizanje na razinu redovničke zajednice, u svrhu pomoći mnogima u velikoj potrebi, pridonijeti većoj slavi Božjoj i napretku katoličke vjere u našoj nadbiskupiji. Ovim dekretom dakle, na veću slavu Božju te u cilju promicanja u ovim krajevima Kraljevstva Istine, Pravde, Milosrdne Ljubavi i Mira Krista Spasitelja, uspostavljamo i utvrđujemo redovničku Kongregaciju: Ime, odnosno naziv: Kongregacija Sestara Misionarki ljubavi; Sveti zaštitnik: Bezgrešno Srce Blažene Djevice Marije; Svrha: utažiti žeđ Gospodina našega Isusa Krista za spasenje duša, pridržavanjem triju zavjeta – Siromaštva, Čistoće i Poslušnosti, kao i dodatnog četvrtog zavjeta da će se samoprijegorno posvetiti skrbi o siromašnima i potrebnima koji, pritisnuti potrebom i neimaštinom, žive u uvjetima nedostojnima čovjeku…” Za Majku Tereziju Majka Marija je imala posebno mjesto, a krunica snažno sredstvo življenja u jedinstvu s njom. “Učili su nas voljeti i moliti Krunicu s velikom pobožnošću; ostanimo nadasve vjerne toj svojoj prvoj ljubavi – jer će nas približiti našoj Nebeskoj Majci. Naše pravilo od nas traži da nikada ne idemo u sirotinjske četvrti, a da prethodno ne izmolimo pohvale Majci; radi toga Krunicu moramo moliti na ulicama i u mračnim rupama sirotinjskih četvrti. Prionite uza Krunicu kao što povijačica prianja uza drvo – jer se bez Gospe ne možemo održati.”
Cijeli život i rad Majke Terezije odražava ljubav prema Bogu i bližnjemu, posebno prema onima koji su najpotrebniji, najsiromašnijima među siromasima. Njezin odgovor na Isusov poziv: “Dođi, budi Moje svjetlo” učinio ju je simbolom milosrđa u svijetu i živim svjedokom Božje ljubavi. Svojim je životom pokazala svijetu vrijednost malih stvari učinjenih svjesno i s velikom ljubavlju te neprocjenjivu vrijednost duboka sjedinjenja s Bogom.
“Dana 5. rujna 1997., poslije 20.00 sati, Majka Terezija požalila se na jaku bol u leđima; njezino se stanje uskoro pogoršalo jer nije mogla disati. Sestre u matičnoj kući uzbunile su se. Učinjeno je sve da bi joj se pomoglo; pozvani su liječnik i svećenik. Neočekivano je nestalo struje te je cijela kuća utonula u mrak. Spremne na takvu izvanrednu situaciju, sestre su osigurale dva neovisna električna napajanja. No, obje su linije istodobno otkazale, što se još nikada prije nije dogodilo. Hitra i stručna liječnička pomoć nije koristila jer je nemoguće pokrenuti uređaj za disanje (Bi-PAP). Bilo je devet i trideset uvečer. Dok se Calcuta nalazila u mraku, ugasio se ovozemaljski život one koja je tome gradu, kako i čitavu svijetu, donijela toliko svjetla. Svejedeno, njezino se poslanje nastavlja; s neba i dalje odgovara na Isusov poziv: Dođi, budi Moje svjetlo.”.
Dva dana kasnije, papa Ivan Pavao II. opisao ju je ovim riječima: “Živo se sjećam njezina sićušna lika, pogrbljena pod teretom života koji je provela služeći najsiromašnijima među siromasima, ali uvijek ispunjena neiscrpnom unutarnjom snagom: snagom Kristove ljubavi. Misionarka ljubavi: to je bila Majka Terezija imenom i djelom.”
Njezino poslanje milosrdne ljubavi i veliki glas svetosti privuklo je mnoge ljude na njezin pogreb. Majka Terezija je ujedinila ljude različita podrijetla, vjera i društvenih klasa. Samo šest godina nakon njezine smrti, 19. listopada 2003., papa Ivan Pavao II. proglasio ju je blaženom na Trgu sv. Petra. Obraćajući se hodočasnicima, sveti je Otac kazao da je ona jedan “od najvećih misionara dvadesetog stoljeća”. Papa je naglasio da je upravo njezin odnos s Bogom, hranjen molitvom, bio pokretač svih njezinih pothvata i učinio njezino poslanje toliko plodnim u čitavom svijetu. U središtu ovoga prisnog odnosa s Bogom bile su Isusove riječi na križu: “Žedan sam” (Iv 19,28). Papa je rekao: “Gasiti Isusovu žeđ za ljubavlju i dušom u zajedništvu s Marijom, Isusovom Majkom, postao je jedini cilj Majke Terezije i ona nutarnja snaga koja ju je tjerala da zaboravi samu sebe i ‘pohiti’ po kugli zemaljskoj kako bi radila na spasenju i posvećenju najsiromašnijih među siromasima.”
Majka Terezija je izabrala život u poniznom služenju najsiromašnijima među siromasima te je tako zaživjela evanđelje ljubavi. Svojim riječima i životom dirnula je srca vjernika i nevjernika, nadilazeći klasne, vjerske, kulturološke i nacionalne zaprjeke. Njezin je život postao znak da “Bog i danas ljubi ovaj svijet”. Tajna Majke Terezije je jednostavna: dopustiti Isusu da potpuno preuzme moj život te tako može djelovati u meni i po meni.
Dana 4. rujna 2016. godine, na Trgu sv. Petra u Rimu, papa Franjo je proglasio Majku Tereziju svetom. Koje li simbolike – papa koji se zalaže sa crkvu siromaha nadahnjujući se svetim Franjom iz Asiza, u godini Milosrđa proglasio je svetom Majku Tereziju koja je svoj život dala za najsiromašnije među siromasima. I kroz ovu simboliku možemo vidjeti poveznicu ovo dvoje svetaca – sv. Franje iz Asiza i Majke Terezije iz Calcute. Franjino obraćenje je započelo susretom s gubavcem; ono što mu je do tog trenutka bilo odbojno, u tom trenutku mu je postalo slasno. I Majka Terezija je imala slično iskustvo; dok je šetala ulicama Calcute susrela je jednog gubavca na ulici čije se tijelo počelo raspadati te ga je zaobišla, no nakon nekoliko trenutaka ipak se vratila i očistila ga te sama rekla da se tog trenutka nije vratila da vjerojatno Misionarke ljubavi ne bi postojale. Ista ljubav prema siromasima, ali i prema siromaštvu koje su oboje voljeli, tako da je Majka Terezija za svoje pravilo uzela strogo siromaštvo kao sv. Franjo, te sestre i dan danas žive po strogom siromaštvu uistinu nemajući ništa. Ono što je nama danas nezamislivo – da netko može živjeti bez prijenosnog računala, televizije, perilice rublja, usisivača, interneta, ali moramo znati da sestre uspijevaju i da im te stvari ne nedostaju. Istaknuo bih još ljubav prema euharistiji. I Franjo i Majka Terezija euharistiju stavljaju na prvo mjesto odakle crpe snagu i ljubav koju daju ljudima i svojima najbližima s kojima se svakodnevno susreću. Smatram da je Majka Terezija sveti Franjo našeg doba te da nam je pravi primjer kako živjeti karizmu sv. Franje i franjevačkog reda.
MOLITVA MAJKE TEREZIJE I NJEZINIH SESTARA NAKON SVETE PRIČESTI
Jedna od dražih molitava Majke Terezije, koju je preradila prema “Meditacijama i molitvama” kardinala Johna Henrya Newmana. Ova molitva snažno očituje njezinu želju da bude prisno sjedinjena s Isusom i da drugima “daje samo Isusa”. Odabrala ju je kao prvu molitvu koju Misionarke ljubavi svakodnevno mole nakon svete pričesti. Majka Terezija je ovu molitvu nazvala: Ižarivati Krista.
Dragi Isuse!
Pomozi mi da posvuda širim Tvoj miomiris. Preplavi mi dušu Svojim duhom i Svojim životom. Prožmi i zaposjedni cijelo moje biće tako da moj život bude samo odsjaj Tvoga života. Obasjaj me Svojim svjetlom da svatko koga sretnem osjeti Tvoju prisutnost u mojoj duši. Neka podigne pogled i ne vidi mene, nego samo Tebe, Isuse! Ostani sa mnom da svijetlim kao TI i da postanem svjetlo drugima. To će svjetlo, Isuse, dolaziti od Tebe, a ne od mene; Ti ćeš preko mene svijetliti drugima. Daj da Te slavim onako kako Ti najviše voliš- obasjavajući ljude oko sebe. Daj da Te propovijedam bez propovijedanja, ne riječima nego primjerom, privlačnom snagom, ljubaznim utjecajem svojih djela, očitom puninom ljubavi kojom moje srce gori za Tebe.