Dok ovih dana slavimo i govorimo o Gospodinovom uskrsnuću izražavajući spontano Sretan Uskrs onima koje susrećemo i volimo, nametnulo mi se pitanje koliko se ono nas zapravo tiče tj. kakvu važnost, kakav značaj za življenje svakodnevice ono ima? Je li ono samo stvarnost koja pripada prošlosti kao događaj koji se jednom u povijesti zbio ili pak suprotno budućnosti kao cilju kojemu idemo ususret? U kakvom odnosu stoji sadašnjost kao jedini prostor ljudskog življenja?
Polazeći od prve knjige Biblije i od onoga što jesmo pred Bogom, pred sobom i drugima – samo ljudi, daje se nazrijeti da događaj Isusova uskrsnuća vraća čovjeku ljudskost prvim grijehom ranjenu. Kažem vraća, ne da ju je vratio, jer ju vraća u onoj mjeri u kojoj se on sam otvara vazmenom otajstvu – u kojoj dopusti da Gospodnja pasha prođe i kroz njegov život. On ga po Duhu – stvaratelju na početku vremena i prvom daru Uskrsnuća – ponovno čini cjelovitim oslobađajući ga od tereta krivnje koju u konkretnom iskustvu grijeha doživljava kao, najblaže rečeno, opterećujuću za normalan odnos prema sebi i prema Bogu protežući se sve do kozmičkih razmjera, odnosa prema svemu stvorenomu. To i takvo iskustvo grijeha koje čovjeku ukrada ljudskost – pervertira njegovu narav – manifestirano u različitim svojim oblicima, prati cijelu ljudsku povijest.
Baš zbog njenog manjka Kajin ubija Abela, Ezav prodaje prvorodstvo, biva uništena Sodoma i Gomora… Tako je cijela povijest spasenja očitovanje, s jedne strane, devijacije ljudske naravi koja naginje grijehu i, s druge strane, Boga koji ju neumorno kao liječnik zacjeljuje i ozdravlja. Takva grijehom (de)formirana narav tjera čovjeka da se ponaša vrlo nelogično, sebi kontradiktorno jer ju ne želi prihvatiti u njenoj datosti, ljepoti i dostojanstvu opirući se poziciji stvorenja.
Sve je ovo vapilo i danas vapi Gospodine za tobom. Vapi, moj Isuse, za tvojim uskrsnućem po kojemu si nas oslobodio od sužanjstva grijeha i smrti. Po svome križu i uskrsnuću uklonio si svaku granicu koju smo zbog svoje oholosti postavili prema tebi i bližnjemu pa i onu zadnju koju je postavila smrt. Oslobodio si nas od… i osposobio za… ZA nebo, za sudjelovanje u punini Tvoga života i života bližnjega. Kao dar si nam dao izvanredniju mjeru čovječnosti od one prve – mjeru Tvoga čovještva te si ju po svome uskrsnuću učinio zauvijek mjerom našeg čovještva. Time si Gospodine uzvisio naše čovještvo združivši ga po svom utjelovljenju sa svojim božanstvom. Po svojoj naravi određeni smo za pripadnost Tebi! Snagom uskrsnuća preobrazio si i, ako mogu reći, nadopunio onu mjeru čovještva na koju si čovjeka u početku stvorio. Ali pitam se, postoji li ijedna druga mjera osim mjere Tvoga čovještva po kojoj si nas i tada stvarao na sliku svoga božanskog lica koje će biti pokazano u vremenu? Po njemu je naše lice postalo kristo-liko, lik tvojega lica zbog čega smijemo Tvoga Oca zvati svojim. I radujem se i plašim se jer po toj činjenici ti Gospodine imaš lice brata pored mene.
Po cjelovitosti Tvoga čovještva, Kriste, ponovno si uspostavio i na višu razinu postavio onaj izvorni sklad odnosa prema Bogu i stvorenjima. Stoga, samo po daru Tvoga čovještva čitav kozmos – sav stvoreni svijet ima otvoreno nebo da, već ovdje na zemlji, iskusi Onoga od čijeg daha živi i diše. Zaista, uskrsnuće je nutarnja snaga koja nije uništila, već je preobrazila čitav kozmos i trajno ga preobražava za dioništvo u životu Trojstva gdje sav svemir postaje Crkva – mjesto zajedništva koje Oca po Tebi u Duhu Svetomu jednoglasno zaziva i moli Oče naš!
Stoga danas pridružujemo svoje glasove tome zboru i odazivamo se Tvome uskrsnome pozivu. Predajemo se u Tvoje stvarateljske ruke da u nama snagom svoga uskrsnuća ostvariš novu sliku čovještva koja je zasvijetlila u vremenu na Tvome bogočovječjem licu. Po svome životvornom čovještvu učini nas svjesnim da smo živi hram gdje ti Živi – Uskrsli, u jedinstvu s Ocem i Duhom Svetim zauvijek prebivaš.
U nama, hramu božanstva, kuca ovo srce Božje, u samome središtu naše duše događa se taj divni trojstveni život.
