|
|
|
|
Prorok Sefanija u najtežim trenutcima za Izrael, Izrael koji je boravio okovan u Babilonu, zapjevava pjesmu utjehe, nade, pjesmu koja mami osmijeh i radost na lice prognanika. Riječi pjesme polagano obnavljaju pouzdanje i mir jer Gospodin, Bog tvoj, u sredini je tvojoj! Bog nije napustio narod svoj nego mu se raduje, otpušta mu sve krivice i obnavlja svoju ljubav prema njemu. Tom zapjevu proroka Sefanije, tj. ljudskom glasu Psalam 33, koji smo čuli, pridružuje snažan zvuk lire (i to od deset žica!) kao i mnogih drugih glazbala. Prorok želi da ove riječi Klikći od radosti, Kćeri sionska… Veseli se i raduj se iz sveg srca, Kćeri Jeruzalemska u zajedništvu s glazbalima ostvare snažan, prodoran zvuk, koji će svojom jačinom doprijeti do svih gradova, naselja, dvorišta… koji će se zavući ispod praga kuća, ušuljati se kroz dihuntge prozora te ispuniti svako ognjište svojim radosnim tonom. Istom jačinom ali i ljepotom tona želi doprijeti i do srca svakog malodušnog prognanika. Želi probuditi u njemu zaspalu nadu, užariti tužno srce i zaigrati njime mamivši osmijeh na njegovo lice.
No,… pjesma utihnu. Teška su srca ljudi, oni ne povjerovaše.
Između dva veličanstvena i svima dobro poznata odlomka, dakle između navještaja arkanđela Gabrijela djevici Mariji da će roditi sina – Mesiju i Marijinog odgovora u pjesmi hvale Bogu – Veliča, nalazi se ovaj naizgled ne tako važan evanđeoski odlomak. Stoga obratio bih osobitu pažnju na nekoliko situacija iz pročitanog nam evanđeoskog odlomka:
Poslije navještaja da će roditi sina Marija POHITI. Kamo pohiti? Roditeljima? Josipu? Prijateljicama? Ne! Sjećam se kad sam kao klinac nešto zbrljao, odmah sam trčao mami i tati reći da ti nisam kriv, da se to slučajno dogodilo, da je za sve kriva sestra… Opravdavao sam se kako bih ublažio kaznu koja mi sijedi. Marija naprotiv ne hiti roditeljima opravdati svoju trudnoću. Ne hiti ni Josipu s kojim je zaručena već neko vrijeme! Marija ne hiti ni svojim vršnjakinjama u kvart pohvaliti se da je ona “miss univers”, da je njena obitelj izabrana od Boga kao ona iz koje dolazi Mesija (što je usput rečeno bio san svake Židovske obitelji), niti da je ona ta koju će odsad, evo, svi naraštaji zvati blaženom. Ne, ona pohiti u Gorje, a Bogu s pouzdanjem prepušta da riješi sve što je “zakuhao”. Marija je živjela u Nazaretu, a do ovog Gorja u kojem se nalazio Ain Karem mora se proći istom dolinom u kojoj je milosrdni Samarijanac našao izranjenog, pretučenog i polumrtvog čovjeka. Opasna je to dolina! Mariji na čelu nije pisao natpis: “Vidi, imam 15 godina, trudna sam, pustite me, dovoljno mi je mojih problema…” Ne! Ona ulazi u svijet. Ona poznaje našu stvarnost, naše probleme i poteškoće. S druge strane pokazuje nam kako se bez Boga ne možemo nositi s njima. Vidimo da ne zastaje na tržnici, ne zadržava se u motelu… Ona ne traži utjehu u svijetu. Naprotiv, ona hiti k Elizabeti. Zna svoje odredište i ništa je ne može zaustaviti na putu.
Osim korakom, Marija putuje srcem i dušom. Bog joj je dao znak: nerotkinja Elizabeta trudna je! Ona želi vidjeti taj znak! Ne zato što ne bi vjerovala proročanskoj riječi, ili što bi vijest držala nepouzdanom a primjer sumnjivim, nego zato što se veselila ostvarenju želje, što je bila spremna na uslugu i što se žurila da donese radost. Kao i svi mi koji smo odgovorili na Božji poziv: “Dođi, slijedi me!“, poput nje postepeno rastemo u vjeri, tražimo znakove, otkrivajući malo po malo Božju ljubav, milosrđe, snagu, strpljivost, plan s nama samima… U isto vrijeme taj Bog kojeg smo upoznali, ta radost i ljubav koja nas je prožela, želi se darivati drugima, želi svjedočiti!
Zanimljivo mi je dalje primijetiti Elizabetu punu Duha Svetoga koja kao da nanovo započinje onu davno utihnulu pjesmu, pjesmu vjere i radosti, pjesmu proroka Sefanije koji pjeva: “Klikći od radosti, Kćeri sionska… Veseli se i raduj se iz sveg srca, Kćeri Jeruzalemska! Gospodin, kralj Izraelov, u sredini je tvojoj! Ne boj se više zla!” A ona, Elizabeta, pjeva isti refren samo drugim riječima: “Blagoslovljena ti među ženama [*blagoslovljena Kćeri sionska/Kćeri Jeruzalemska] i blagoslovljen plod utrobe tvoje [*Gospodin je u sredini tvojoj].”
Za cijelo to vrijeme Marija je šutjela. Primijetite baš to! Ona ništa ne govori, jer nema daha (trčala je pustinjom). Elizabeta drži monolog. I tek tada, nakon što je Bog objavio Elizabeti tajnu Utjelovljenja, i nakon što je ona “dala intonaciju” – Marija dolazi do daha, a njene prve riječi bile su PJESMA. Svim dahom koji joj je preostao ona hvali Boga u hvalospjevu koji sadrži stoljetne misli proročkih knjiga! Hvalospjev “Veliča” za razliku od onog prvog nikada nije utihnuo! Štoviše, on se do dan danas razliježe kao jeka, riječi njegove sve do na kraj svijeta sežu na usnama ljudi različitih rasa, kultura, jezika što svjedoči o univerzalnom Božjem spasenjskom djelu.
I za kraj, pitam vas, onako brzinski: što se dogodilo s Zaharijom nakon što mu je navješteno da će njegova žena začeti sina? -Budući da nije povjerovao anđelu zašutio je. A što se s druge strane dogodilo s Marijom nakon što joj je navješteno da će roditi sina/Mesiju? –Zapjevala je i to iz svega srca pjesmu koja do dan danas nije utihnula!
Svi smo mi poput njih dvoje barem jednom u životu iskusili neku lijepu vijest, onu koja nas je pokrenula iz temelja. Prisjeti se što si učinio kad si čuo da ti se rodio brat/sestra, nećak/nećakinja, da ti je najbolji prijatelj/ica diplomirao/la, da se ide na nogomet, kino, putovanje, itd.? Reagirao si – jer ljubiš! Što ćeš učiniti nakon što ti bude naviješteno današnje evanđelje na Euharistiji?!
