Kada se spomene ime ove svetice mnogi se sjete Presvetoga Srca Isusova i pobožnosti Prvih petaka. Ista ta većina nas vjernika rijetko je upoznata s činjenicom da je ta pobožnost i štovanje Presvetoga Srca zapravo duboko franjevačka. Naime sv. Franjo je, kao i svi sveci, nosio Isusa u srcu (Čel 1, 115), a njegova braća svjedoče da je sv. Franjo imao svoje mjesto u Isusovu srcu. Franjo je doživljavao Isusa kao brata, bliska prijatelja puna ljubavi. S tom Ljubavi do kraja se sjedinjuje sv. Franjo jer joj se predao posve, do te mjere da je primio stigme. „Ljubav nije ljubljena“, govorio je sv. Franjo zagledan u ljudsku hladnoću oko sebe. Njegova braća, duhovni sinovi, nastavljaju biti zagledani u to Srce, Vrelo Ljubavi, i iz njega crpsti snagu za svjedočenje u svijetu u kojem nedostaje prave, iskrene, požrtvovne ljubavi.
U 13. stoljeću David Augsburški, franjevac, učinio je samostan u Regensburgu središtem pobožnosti Srcu Isusovu. U njegovim spisima pronađene su mnoge molitve presvetom Srcu.
General Franjevačkoga reda o. Bernardin dal Vago posvetio je 1874. g. Presvetom Srcu cijeli Franjevački red i odredio da se moli posvetna molitva Srcu Isusovu u svakom samostanu što i danas mi franjevci molimo. Molitva glasi:
O ljubezni Spasitelju, u želji da ti iskažem svoju duboku zahvalnost i da ti za svoje grijehe prikažem barem neku zadovoljštinu, posvećujem svega sebe tvom Presvetom Srcu i odlučujem da, uz tvoju pomoć, neću više nikada griješiti. O Presveto Srce Isusovo, izlij obilje svoga blagoslova na svoju svetu Crkvu, na službenike i sve njezine sinove, a osobito na naš Red i na ovu provinciju. Utvrdi pravednike, obrati grešnike, pomozi umirućima, oslobodi duše iz čistilišta, te na sva srca proširi slatko gospodstvo svoje ljubavi. Amen.
R. Srce Isusovo koje goriš od ljubavi prema nama.
O. Rasplamti srca naša ljubavlju prema sebi.
Sv. Bonaventura vrlo je štovao presveto Srce, a oštroumni naučitelj, blaženi Ivan Duns Skot, u svojoj se nauci posebno obazire na štovanje Srca Isusova. On jasno piše da je predmet u štovanju Srca Isusova živo (tjelesno) Isusovo Srce, kao simbol ljubavi Kristove Bogu i ljudima.
Nakon toga misterija koje je doživio sv. Franjo i franjevački red, doživjela ga je i sveta Margareta Alacoque koja se rodila 22. srpnja 1647. u Lautecouru (Lotekur) nedaleko od grada Paray-le-Moniala u pokrajini Burgundiji. Majka je Margaretu, kojoj je bilo osam godina, povjerila u klarisama u Charolesu zbog neimaštine i mnogo djece koja su ostala bez oca. U djevojačkom domu naišla je na sredinu punu revnosti i duhovnog poleta, što joj je veoma odgovaralo. Iznenada je teško oboljela i zbog bolesti morala se vratiti kući. Bolovala je četiri godine i na čudesan način je ozdravila.
Kad je ozdravila, morala je svladati i druge poteškoće da bi u 24. godini života mogla ostvariti svoje pravo zvanje. Do potpune jasnoće o tome životnom zvanju došla je prigodom posjeta samostanu sestara Pohoda Marijina u Paray-le-Monialu. Bilo je to 25. svibnja 1671. Nalazeći se toga dana u samostanskoj govornici, jasno je u svojoj nutrini čula glas s ovom porukom: “Hoću da budeš ovdje!” U roku od tri tjedna zamolila je da bude primljena, a 25. kolovoza već je započela svoju postulaturu. Sljedeće godine, 6. studenoga, primila je redovničko odijelo te položila zavjete u ruke poglavarice majke Marije-Franciske de Saumaise (Somez). Od tog se časa povijest njezina života i stapa s poviješću samostana u Paray-le-Monial. Margareta Marija Alacoque u novom vijeku postala je najveća glasnica štovanja Srca Isusova. Ta pobožnost prošla je dva stoljeća i danas je aktualna jer donosi velike plodove. Ovoj skromnoj redovnici Margareti Alacoque Gospodin je povjerio i upute nama poznate kao Veliko obećanje, njih deset. U tome je nije ostavio samu već ju je uputio na dobrog svećenika o. Klaudija La Colombiere, isusovca, poglavara samostana u Paray-le-Monial. Rekao joj je doslovno ovo: “Obrati se mome sluzi i reci mu od mene da učini sve što je moguće za uvođenje te pobožnosti i neka mi učini tu radost. “
Papa Klement XIII. odobrio je 6. veljače 1765. dekret Kongregacije obreda kojim se dopušta Poljskoj i Rimskoj bratovštini Srca Isusova, svetkovanje blagdana Srca Isusova. U Papinoj je namisli bilo dopuštenje da se nova pobožnost širi u Crkvi u raznim oblicima. Ona je doduše u Crkvi i prije bila, ali sad joj je dan novi izražaj. Suvremenici su otkrili vrijednost pobožnosti Srcu Isusovu. Papa Pio IX proglasio ju je blaženom 24. travnja 1864., a papa Benedikt XV. svetom 13. svibnja 1920. godine.
Umrla je u dobi od 43 godine 17. listopada 1690.
Ova poveznica između sv. Franje i sv. Margarete kroz Presveto Srce jasno potvrđuje dimenziju te franjevačke pobožnosti i duhovnosti. Svakom vjerniku, a posebno nama franjevcima primjer je to i poticaj da se na ovaj spomendan sv. Margarete, prisjetimo povezanosti s Kristom kroz pobožnost Srcu Isusovu.
Jako me je obradovao ovaj članak. Ja sam redovnik jednod drugog reda, dehonijanac ili ti svećenik Srca Isusova. Osnivač našeg reda ostavio nam je sv. Franju kao uzor i zaštitnika dehonijanaca ali nisam do kraja znao zašto. Hvala ti za ovaj tekst. Naša karizma je zadovoljština Srcu Isusovu ali sam mislio da su glavni poticaj objave Margareti Mariji, a sad vidim da je sv. Franjo živio puno prije tom idejom. Zadovoljština odnosno ljubiti Ljubav koja nije ljubljena.