- Možeš li nam se ukratko predstaviti?
Zovem se Terezija Gložinić. Imam 21 godinu, iz Zagreba sam i studentica sam 2. godine sestrinstva na Hrvatskom katoličkom sveučilištu. U slobodno vrijeme učim francuski i pjevam u zboru.
- Što te potaklo da ideš prvi put u Benin?
Prvi put sam posjetila Benin prije dvije godine. Naime, Benin je zemlja u zapadnoj Africi, domovina tadašnjeg kapelana moje župe, velečasnog Odilona. Pričao mi je o domu za djevojčice u njegovom rodnom selu Hondji koje je počelo s izgradnjom 2012. godine. Do ideje o izgradnji prihvatilišta za djevojčice došao je zbog velikog broja djece koja su ostala bez roditelja i osnovnih uvjeta za život nakon poplave koja je pogodila južni dio Benina. U domu su smještene isključivo djevojčice zbog tamošnjeg mentaliteta: one nemaju previše mogućnosti za obrazovanje i primjeren odgoj budući da žene udajom napuštaju dom i odlaze živjeti kod muža te se smatra neisplativim uložiti u njihovo obrazovanje.
Izgradnju su financirali mnogi hrvatski donatori. Željela sam i ja biti dio toga te pomoći radom kako bi djevojčice mogle što prije ući u dom. Službeno otvorenje doma sv. Ivana Pavla II. bilo je predviđeno baš za vrijeme mog boravka u Beninu. Prije otvorenja, moji prijatelji i ja, sudjelovali smo u završnim pripremama: postavljanje interijera, opremanje spavaćih soba, čišćenje… Nekoliko mjeseci nakon našeg povratka u Hrvatsku, u dom su uselile predivne djevojčice različitih dobi. O njima skrbe tri časne sestre koje su im kao majke, brinu o njima počevši od prehrane, duhovnog rasta, pomoći oko školskih obveza pa do igre i zabave. Sve djevojčice pohađaju školu u selu. Osim školovanja, djeci se pruža i zdravstvena skrb, kao i učenje osnovnih vještina (kuhanje, održavanje domaćinstva, čišćenje, obrada polja) koje će im pomoći u budućem životu, kad budu trebale same stati na svoje noge.
- Zašto si se vratila ondje?
Neki kažu: kada jednom odeš u Afriku, poslije Afrika neće iz tebe. Ovo ljeto jedva sam dočekala. Ove godine pridružili su mi se i profesori s Hrvatskog katoličkog sveučilišta. Cilj mog ovogodišnjeg odlaska u Benin bio je boravak s djevojčicama u Domu sv. Ivana Pavla II. Velika je radost i oduševljenje bilo vidjeti rezultate trogodišnjeg truda kroz gradnju i sveg posla koji smo radili u domu prije dvije godine: vidjeti kako djevojčice žive dostojan i radostan život. Kapacitet doma je 36 djece, a trenutno ih je smješteno 26. Različitih su godina, od 4 do 24, ali žive u istinskom obiteljskom zajedništvu. Provodila sam s njima dane uz razne igre, kreativne radionice, bojanje, crtanje, modeliranje glinamolom. Puno smo vremena proveli i učeći, najviše engleski, a zatim i hrvatski jezik. Djevojčice su bile jako zainteresirane za učenje pokoje hrvatske riječi te mogu reći da su jako talentirane i brzo uče. Naučile su i hrvatske pjesme u vrlo kratkom roku. Neka smo se popodneva bavili rekreacijom, vježbali i igrali odbojku. Pjesma i ples velika su im radost te su me učile kako plesati tradicionalnim plesom karakterističnim za taj dio Benina. Uz sve što smo radile skupa, smatram da sam puno više primila od njih, nego one od mene.
- Možeš li nam predstaviti način života ondje? (ljude, gostoprimstvo)
Ljudi u Beninu bave se pretežito poljoprivredom, no ne može se govoriti o zaradi jer ono što dobiju dovoljno im je samo za preživljavanje. Uzgajaju palme, od kojih kasnije rade ulje, razne vrste voća (naranče, ananas, banane, kokos, papaja…) i povrća. Žive skromno u zahvali Bogu na svemu što imaju. Benin ima vrlo mladu populaciju, prosječna dob je 25 godina. Većina stanovnika živi dosta siromašno. Sva djeca nemaju priliku iću u školu zbog toga što roditelji nemaju novaca da im plate školarinu. Zdravstvene usluge također se plaćaju, pa je zdravstvena skrb mnogima nedostupna.
Susretala sam se s ljudima koji žive u teškoj životnoj situaciji i često puta bila sam potresena. Ono što ih drži je velika vjera i pouzdanje u Boga, pomoć bližnjih i zajedništvo koje dijele jedni s drugima. Mi smo na zapadu previše usmjereni u svoje pametne telefone, svoje brige i zadatke koji nas čekaju da zaboravimo na susrete s ljudima. Susret čovjeka s čovjekom i druženje neizostavni je dio života ondje. Svugdje gdje sam došla i s kim god sam se susrela, uvijek sam osjećala ljubav i prihvaćenost. Ljudi su topli i srdačni, nasmijani, otvorenih ruku i srca. Bez obzira na malu jezičnu barijeru (službeni jezik je francuski) osjećala sam se kao kod kuće.
- Koliki je utjecaj Katoličke crkve u Beninu? Što je donijela novoga u životu tih ljudi? (Mislim na konkretno to gdje si bila)
Katolička Crkva igra važnu ulogu u Beninu kako na nacionalnoj razini tako i u manjim mjestima. Poznato je da je Crkva preko nacionalne konferencije 1990. koju je predvodio tada biskup Isidore de Souza spasila državu od rata. Crkva je skupila sve društveno-političke ljude da zajedno promišljanju o budućnosti države. Po tome se vidi kako je nastao demokratski sustav u toj zemlji. U manjim mjestima, konkretno tamo gdje sam bila, biskupija Porto-Novo ima veliki postotak katolika koji su jako angažirani na razne načine u zdravstvu, raznim karitativnim djelatnostima i obrazovanju. Zanimljivo je primijetiti kako su katoličke škole (osnovne i srednje) jako cijenjene tamo do te mjere da te škole pohađaju djeca raznih vjeroispovijesti i svjetonazora. Rado prihvaćaju zahtjeve katoličke vizije u tim školama jer shvaćaju da je sve za njihovo dobro. Može se reći da je trenutno školstvo najveće područje gdje se vidi utjecaj Crkve. I Bogu hvala da je tako, jer jedino kroz obrazovanje i odgoj se može temeljno pomoći narodu u razvoju.
- Što posjet Beninu znači za tvoju vjeru i tvoj odnos s Kristom?
Neizostavni dio svete mise u Beninu su ples, pjesma i pljeskanje. Vidi se istinsko i iskreno slavljenje Boga i radost koju ljudi nose u sebi i pokazuju je jer su se svi skupa u nedjelju okupili na svetoj misi. U Africi sam prvi puta susrela takvu radost slavljenja Boga i zahvaljivanja. Mislim da od ljudi u Beninu možemo puno naučiti. Bez obzira na sve poteškoće i probleme s kojima se nose, imaju veliku vjeru u Boga i uvijek će Mu zahvaljivati na onome što imaju i što su primili od Neba. Žive vjeru u punini. Boravak s časnim sestrama i djecom u domu naučio me što znači služiti Kristu i bližnjima. Djevojčice u domu svakodnevno mole za svoje dobročinitelje, zahvalne na svemu što čine. Jednostavnost vjere u Isusa Krista koju djevojčice nose potakla me da se zapitam shvaćam li ja odnos s Kristom na pravi način. Jednom prilikom je Noëlie, jedna od djevojčica, u želji da je nosim rekla da želi da je primim u naručje visoko da bude što bliže Isusu, tj. Nebu.
Boravak u Beninu pružio mi je duhovnu obnovu i „tečaj kršćanstva“, kršćanstva koje nam treba biti primjer i na koje bismo se svi mi vjernici trebali ugledati.
- Iz tvog iskustva, koliko je važna misijska djelatnost Crkve (prvenstveno u naviještanju Evanđelja, a zatim i u humanitarne svrhe)?
Koliko ja shvaćam Crkvu, ona je po svojoj biti misijska i misionarska. Njezina prvotna zadaća je naviještati radosnu vijest svim narodima. No, taj navještaj nikad nije izgovaranje riječi bez djela, odnosno bez konkretnog suosjećanja s ljudima koji trpe na bilo koji način. Stoga uz naviještanje uvijek ide konkretno karitativno djelovanje koje nije tek neka humanitarna akcija. Po uzoru na Isusa Krista, Crkva naviješta i živi s narodom. Ne intervenira tek za neke humanitarne akcije, već prati, brine se i tješi svoj ljude osobito najugroženije. I tome je njezin smisao, jer kad ne bi tako djelovala zasigurno bi bila daleko od nauma njezinog utemeljitelja Isusa Krista. Zapravo se može reći da Crkva izvršava svoje temeljno poslanje (misiju) kroz misijske djelatnosti.
- Imaš li želju vratiti se u Benin, zašto?
Naravno! Što prije je moguće, prvom prilikom. Kad čovjek jednom ode u Afriku, nastavlja se vraćati. Moje je srce ostalo u Beninu. Voljela bih opet boraviti u domu i provoditi vrijeme s djevojčicama. Razmišljam o njima svaki dan. Nedostaje mi Benin, nedostaju mi ljudi koje sam tamo upoznala. Već pišem popis aktivnosti za rad s djecom idući puta! 🙂 Ako gledam u bližu budućnost, po završetku studija sestrinstva voljela bih otići raditi u Benin i svojim znanjima pomoći ljudima u bolnici u selu Hondji. Nestrpljivo čekam idući odlazak u Benin!
- Imaš li neku poruku za naše čitatelje na ovu Misijsku nedjelju?
Misionari čine čudesne stvari, upoznaju ljude s Isusom Kristom. Molite za misije, za misionare. Svi smo mi na neki način misionari, poslani smo navještati Evanđelje gdje god da se nalazimo. Calcuttu ili Benin možete pronaći i u svom susjedstvu. Za pomaganje potrebitima ne trebate otići u Afriku, dovoljno je izaći iz vlastite kuće.
Ako želite pomoći djevojčicama u Domu sv. Ivana Pavla II. u Beninu, možete to učiniti novčanim prilogom putem Misijskog ureda, tj. Papinskih misijskih djela u RH, uz napomenu: Za dom sv. Ivana Pavla II – Benin.
Želim Vam blagoslovljenu i radosnu ovu Misijsku nedjelju!
