Znam da svaka moja bol može doći do Tebe,
da svaka rana može naći put Tebi.
Znam da svaka čežnja vodi k Tebi,
da svaka težnja, neispunjena želja može završiti u Tebi.
Znam da su žalost i tjeskoba put koji vodi utjesi, a koja je u Tebi.
I znam da je svaka samoća i svaka usamljenost prilika da Tebi bliži budem.
Znam da je pustinja mjesto susreta s Tobom i da je svaka kušnja poziv da se u Tvoje naručje pustim.
Znam da je svaki posrtaj prilika da mi ti noge staviš na hridinu i učvrstiš korake moje.
Znam da je svaki pad samo pobjeda koja se sastoji u ustajanju i ustrajanju, i svaka smrt samo pobjeda koja je u uskrsnuću.
I znam da sve slabosti i svi grijesi upravljaju moje korake k Tebi, vode ka pouzdanju u Tebe, a ruše moje pouzdanje u mene.
Znam da je svaka ruševina prilika da Ti gradiš na starim razvalinama, svaka žeđ i glad, svaka nejasnoća, svaka borba i rat, svaka čežnja i strah i očaj završavaju u Tebi.
Sve me to tjera Tebi u naručje. Svaka suza i jauk staza su do Tvoga šatora, svaka izgubljenost je u Tebi pronađena, u Tebi je njen nalazak.
I na kraju, svo to znanje je jedna bol onda kada nije životno, kada nije u srcu, kada nije oživljeno, življeno. Dalek je put od uma k srcu…najdalji. I taj put u noći, osvijetljen strpljivošću, put je koji vodi k Tebi, Tebi u kojemu sve ovo nalazi svoj mir, svoj svršetak, svoj smisao. Tebi koji ispunjaš sve što je prazno, nadopunjuješ sve što nedostaje. Sastoji se taj put u vjeri, pouzdanju i ljubavi.
