Sveti Toma Akvinski i sveti Bonaventura o padu anđela

Čitajući drugi izvještaj o stvaranju u knjizi Postanka nailazimo na jedan zanimljiv redak: “Jahve, Bog, uzme čovjeka i postavi ga u edenski vrt da ga obrađuje i čuva” (2,15). Postavlja se pitanje – od koga čovjek treba čuvati vrt ako je sve vrlo dobro stvoreno? Čini se da negdje prijeti opasnost pa čovjek ima za zadatak i čuvati vrt. Već nekoliko redaka kasnije vidimo od koga prijeti opasnost – od zmije koja je u knjizi Otkrivenja (12,9) identificirana s đavlom, sotonom, zavodnikom svega svijeta. “Pismo i crkvena Predaja vide u tom biću palog anđela, zvanog Sotona ili đavao. Crkva uči da je on bio najprije dobar anđeo, stvoren od Boga. Đavao i ostali demoni stvoreni su od Boga po naravi dobri, ali su od sebe postali zli” (KKC 391). Dakle, pad anđela se već dogodio a kroz ovaj tekst ući ćemo u njegovo tumačenje koje nam donose veliki crkveni naučitelji sveti Toma Akvinski i sveti Bonaventura.

“Kako pade sa nebesa, Svjetlonošo, sine Zorin? Kako li si oboren na zemlju, ti, vladaru naroda? U svom si srcu govorio: ‘Uspet ću se na nebesa, povrh zvijezda Božjih prijesto ću sebi dići. Na zbornoj ću stolovati gori na krajnom sjeveru. Uzaći ću u visine oblačne, bit ću jednak Višnjemu.'”

(Iz 14,12-14)

Najprije se postavlja pitanje kako je pali anđeo uopće mogao sagriješiti budući da nije mogao birati između dobra i zla, već je pred sobom imao samo dobro. Iako ovo tumači i sveti Toma Akvinski, poslužit ćemo se objašnjenjem svetog Bonaventure:

“Prvo počelo je vrhunsko dobro i ništa ne čini što nije dobro. Od dobra proizlazi samo dobro. Ono, međutim, što on stvara, samim time je manje od njega i zato ne može biti vrhunsko dobro. Anđeo je dakle stvoren kao dobar, ali ne kao najviše dobro, no ipak sposoban za usavršavanje, da je svojim nastojanjem težio prema najvišem dobru” (Brevilokvij, 2, 7, 2).

“Budući da je slobodnom odlukom svoje volje mogao težiti prema najvišem dobru ili se obratiti vlastitom dobru, Lucifer se, zanesen promatranjem svoje ljepote i uzvišenosti, okrenuo ljubavi prema sebi i svome vlastitom dobru, uzoholio se zbog svoje uzvišenosti, žudio je za prvenstvom koje ipak nije stekao; a time je uznositošću sam sebe postavio vlastitim počelom, slaveći sam sebe; žudnjom pak je samoga sebe postavio kao najviše dobro, tražeći u sebi smiraj” (Brevilokvij, 2, 7, 3).

“Iz toga se zaključuje da grijeh nije težnja za zlim stvarima, nego napuštanje dobrih” (Brevilokvij, 3, 1, 5).

Svatko stvoren od Boga stvoren je tako da se može još razvijati, usavršavati, napredovati. Kako? Činom svoje slobodne volje koja mu je također darovana. Jer nismo determinirani možemo birati hoćemo li napredovati ili nazadovati. A kada još nije bilo zla za izabrati, nego je postojalo samo dobro, grijeh se sastojao u tome da se tom dobru kaže ne. Dovoljno je odvratiti se od dobra da bi se dalo prostor zlu. Dok je za nas ljude sada u ovom stanju na zemlji drama u tome da biramo između dobra i zla, za palog anđela je bilo u ovome: izabrati dobro ili ne izabrati to dobro. Zatim kao posljedica ne izabiranja dobra proizlazi ono što mi danas nazivamo zlom.

Vraćamo se na svetog Tomu Akvinskog koji ulazi u bit grijeha palog anđela:

“Anđeo je, bez ikakve dvojbe, zgriješio težeći za tim da bude kao Bog” (Suma teologije, 1, 63. pitanje, 3. članak).

“I tako, teži li netko s obzirom na to biti sličan Bogu, ne griješi, samo ako sličnost Božju teži postići normalnim redom, tj. da je dobije od Boga. No griješio bi, dakako, tko bi težio za tim da po pravdi bude sličan Bogu, kao da to ide vlastitom moći, a ne po Božjoj moći” (Suma teologije, 1, 63. pitanje, 3. članak).

“…netko može težiti za tim da bude sličan Bogu s obzirom na ono u čemu po svojoj naravi ne može biti sličan, kao kad bi netko težio za tim da stvori nebo i zemlju, što je vlastito samo Bogu; u toj bi težnji bio grijeh. A na taj je način đavao težio da bude kao Bog. /…/ Težio je biti sličan Bogu u tome što je za tim težio kao za konačnom svrhom blaženstva, što je mogao postići snagom svoje naravi, odvraćajući svoju težnju od nadnaravnog blaženstva koje ovisi o Božjoj milosti. Ili ako je kao za konačnom svrhom težio za Božjom sličnošću koja se daje po milosti, htijući je imati snagom svoje naravi, a ne božanskom pomoći prema Božjoj rasporedbi” (Suma teologije, 1, 63. pitanje, 3. članak).

Tako sveti Toma Akvinski zaključuje u čemu je bit grijeha palog anđela:

“Zato što je prema oba mišljenja težio postići konačno blaženstvo svojom snagom, a to je vlastito samo Bogu” (Suma teologije, 1, 63. pitanje, 3. članak).

“Budući pak da je ono, što je po sebi, počelo i uzrok onoga što je po nekom drugom, iz toga također slijedi da je težio za tim da ima nekakvu vlast nad drugima. I u tome je na izopačen način htio biti sličan Bogu” (Suma teologije, 1, 63. pitanje, 3. članak).

Kakve veze ovo ima s našim životom? Što možemo naučiti iz pada anđela? Njegov grijeh je bio u tome što je vlastitim snagama htio postići nešto što je po sebi dobro; a ne s pomoću Božje milosti, vršeći volju Njegovu. Ovo je nama na pouku da se svetost i siguran hod prema Bogu sastoji u tome da ne izvršavamo stvari koje su po sebi dobre svojom voljom i na način kako mi hoćemo, nego da se predajemo volji Božjoj, da računamo na Njegovu milost. Nije samo stvar u tome – činiti dobro. Stvar je u ovome – kako ću to činiti? Kako ću doći do cilja? Sam svojim snagama onako kako ja to mislim da je najbolje, ili ću pitati Boga da vidim koji je put pripravio za mene pri tome tražeći od njega milost i pomoć za ostvarenje tog puta? Prvi put je bio put Sotone, palog anđela, dok je drugi put bio put koji je izabrao arkanđeo Mihael. Prvi put je put koji su izabrali prvi ljudi, drugi put je put koji je izabrala blažena djevica Marija. Po završetku ovozemaljskog života bit će pred Bogom razotkriveno koji put sam ja izabrao. Izbor je moguć dokle god putovanje traje.

Za kraj sinteza svetog Bonaventure:

“O otpadu zlih duhova treba držati sljedeće: Bog je sve anđele stvorio dobrima i to kao posrednike između sebe, najvišeg dobra, i promjenjivog dobra, to jest stvorenja. Tako, ako stanu ljubiti ono što je iznad, uzašli bi u stanje milosti i slave; ako bi se okrenuli promjenjivom dobru koje je ispod, samim tim upali bi u zlo grijeha i kazne, jer ne postoji nedoličnost grijeha bez doličnosti pravednosti” (Brevilokvij, 2, 7, 1).

“A jer je posjedovao nepromjenjivost poslije izbora, odmah je postao tvrdokoran u zlu, a po tome obnevidio za istinu, naopak u djelovanju i onemoćao u snazi. Stoga je njegova volja bezbožna i djelovanje odvraćeno od Boga i okrenuto u mržnju i zavist prema čovjeku. Oštroumnost razuma zaslijepljena u odnosu na pravu istinu, okrenula se u zavođenje čaranjem i varanjem. Predanost u služenju, odvraćena od pravoga pomaganja, pretvorila se u napastovanje. I snaga smanjena i sapeta, koliko joj se pripušta, obratila se u izvođenje čuda naglim promjenama koje izvodi s materijalnim stvorenjima. Kako je pak sve to uneređeno voljom izopačenom ohološću, on sve to usmjeruje na pothranjivanje svoje oholosti tražeći od ljudi da ga štuju i klanjanju mu se kao Bogu” (Brevilokvij 2, 7, 4).

“Kao što je žena – po đavlu prevarena i po mužu požudno spoznata i oskvrnjena – na sve prenijela krivicu, bolest i smrt, tako je žena – po Anđelu poučena i po Duhu Svetome posvećena i oplođena – rodila potomka bez ikakvog oskvrnuća duše i tijela, da on svima koji k njemu dođu dade milost, zdravlje i život” (Brevilokvij, 4, 3, 3).