Glazba i duhovnost

Ah, ta glazba! Kud god se okrenemo, glazba: na putu, kod kuće, u kafiću, na stadionu, u prirodi… A koliko tek žanrova glazbe! Iako danas slavimo spomendan svete Cecilije, zaštitnice crkvene glazbe, htio bih spomenuti jednu vrstu glazbe koja se naziva klasičnom glazbom. Ne želim pisati o njezinoj povijesti, načinu interpretacije i tome slično, već o utjecaju klasične glazbe na duhovni život.

Jednom sam pročitao citat koji kaže „Gdje prestaju riječi, počinje glazba“. Dotični citat govori kako glazba ima puno veću ulogu u čovjekovu životu od pukog popunjavanja vremena i zabave. Glazba potiče na razmišljanje, u nama budi najdublje osjećaje, povezuje nas, potiče na divljenje, daje nam trenutak u životu da zastanemo i jednostavno se prepustimo njezinim tokovima. No čovjek nije samo „konzumator“ glazbe već i njezin proizvođač.

Isto tako, čovjek potaknut razmišljanjem i divljenjem, ali najviše i onim duhovnim što je u njemu, želi ono „neizrecivo“ reći upravo kroz glazbu. To vidimo u primjerima skladatelja kao što su J.S.Bach, W.A. Mozart, F. Schubert, L. van Beethoven… Njihova djela bila su primjer divljenja i zahvaljivanja, odavanja časti i hvale Bogu, a nerijetko su se kroz glazbu vraćali na putove Božje s kojih su bili skrenuli. Takva djela su od samih trenutaka nastajanja bila popularna, ali kasnije donose i neke zanimljive plodove, poput primjerice skladbi J.S. Bacha.

Isusovci su u Japan donijeli gregorijanske napjeve i gradili orgulje od bambusa. Tako su dobro podučili japansku djecu sviranju orgulja da je 1560-ih troje talentirane kneževske djece bilo dovoljno dobro da sviraju pred europskom publikom, čak i u Vatikanu. Početkom 17. stoljeća, kad je kršćanstvo u Japanu stavljeno izvan zakona, elementi gregorijanskih napjeva ušli su u tradicionalnu japansku narodnu glazbu. Taj je utjecaj ostao dovoljno jak da pridonese širenju popularnosti Bachove glazbe u toj zemlji više od četiri stoljeća kasnije.

Glazba, osim što ima utjecaj na duhovan život pojedinaca, isto tako utječe na duhovan život drugih što smo mogli vidjeti iz primjera, što će reći da glazba ima i evangelizatorsku moć. Takav način evangelizacije je uvijek bio izazov jer zahtijeva puno strpljenja i poniznosti, ali i molitve. Glazba je uistinu dar Božji čovjeku, ali može biti i čovjekov dar Bogu i na neki način je čovjek glazbom „bliže Bogu“, kao što je to bila i sveta Cecilija, ali ne jačinom glasa izvana, već jačinom glasa koji proizlazi iz srca. Sami glazbenici su na neki način u prednosti po pitanju duhovnosti, jer: „Tko pjeva, dvostruko moli!“ 🙂