U trenutku kada se Isus rađa zanimljivo je primijetiti kako pastirima biva javljeno kako se Bog rodio. I to izvanrednim Božjim zahvatom – preko anđela: “Anđeo im Gospodnji pristupi i slava ih Gospodnja obasja!” (Lk 2,9). Još je zanimljivije pogledati redak prije nego što su se anđeli ukazali pastirima: “A u tom kraju bijahu pastiri: pod vedrim su nebom čuvali noćnu stražu kod svojih stada” (Lk 2,8). Radili su svoj svakodnevni posao, mi bi rekli – obavljali svoje dužnosti. Biblijski rečeno – bili su u malome vjerni. I u toj svakodnevici, malenosti, naizgled najobičnijim stvarima, objavljuje im se Bog, preko anđela. Bog se objavljuje malenima.
Događa se rođenje Božje koje je od svemirske važnosti, koje će jednom zauvijek obilježiti povijest, pa i do te mjere da godine brojimo od tog događaja, a zanimljivo, točno mjesto i vrijeme ne znaju ni Herod ni visoki državni poglavari onoga vremena. “Veliki” ljudi ne znaju što se zbiva. Biva im skriveno, iako ga Herod čak i traži, ali ne iz miroljubivih razloga. Za to vrijeme pastirima biva obznanjena ta vijest. Maleni saznaju velike stvari. Jednostavnima bivaju otkrivene duboke stvari.
Jedan takav maleni i jednostavni koji je uronio u duboka otajstva Božića bijaše sveti Franjo Asiški. U Božićnoj čestitki general Reda manje braće pita zašto sveti Franjo stavlja jaslice kraj oltara. Odmah daje i odgovor – ne poradi kipova i figurica već radi toga jer je za svetoga Franju Božić asocijacija na euharistiju. Ono što se dogodilo na Božić u jaslicama, događa se svakog dana na svakoj svetoj misi. Kao što je tada preko krila djevice Bog sišao na svijet, tako od tada pa do danas i do kraja svijeta silazi po rukama svećenika na ovaj svijet. Euharistija je trajni plod Božića. Euharistija je nešto od čega duhovno živimo, jer tko je ne blaguje nema u sebi života. Došao je u svojoj malenosti kako bi nam darovao život.
Bog koji zaslužuje kraljevski doček na zemlji samim tim jer je Bog, jer je sve ovo stvorio, sve nam omogućio, kad dolazi na zemlju ne žele ga nigdje primiti. Da sam ja Bog, vjerojatno bih rekao – e pa dobro, kad me ne želite kraljevski primiti da se rodim u gradu kako i dolikuje jer sam Bog, odoh ja nazad u nebo kod Oca, tamo mi ništa ne nedostaje, a ovdje mi i pošten doček uskraćujete. Međutim, što naš Bog radi? Kao da kaže: “Toliko vas ljubim, toliko želim biti s vama, ma ne treba mi ni grad, ni selo, dajte mi neku priprostu štalicu, ma i tu se mogu roditi, samo da budem s vama jer toliko moje srce žeđa za vama!” Bog se bio spreman odreći luksuza, odreći onoga što bi se trebalo podrazumijevati da dostojno kao Bog dođe na ovaj svijet, radi ogromne ljubavi kojom nas ljubi. Gdje još čovjek može pronaći ovakav primjer malenosti? Kolike li nepravde za Boga, a nigdje se ne žali, nego, štoviše, oni koji su mu priuštili nepravdu, njih je došao ljubiti.
