Sveti Pavao – najveći misionar crkve, čovjek koji je obratio mnoge narode i doveo ih Kristu. No znamo da nije oduvijek bilo tako. Bilo je vremena kada je Pavao bio Savao i kada je progonio Crkvu i predavao ljude na smrt. O tim događajima sam Pavao svjedoči u Djelima apostolskim (22, 3-16). Nas na današnji dan najviše zanima upravo njegovo obraćenje koje se dogodilo na putu za Damask. Taj trenutak kada ga je Krist odlučio pozvati i učiniti apostolom naroda.
Zašto je Krist odlučio pozvati baš Pavla i njega učiniti apostolom naroda? Ne postoji neko službeno objašnjenje, kao što ne postoji ni objašnjenje zašto poziva i danas mnoge mladiće i djevojke koje on želi. No ima nešto u onome što Pavao sam kaže za sebe: „Ta čuli ste za moje negdašnje ponašanje u židovstvu: preko svake sam mjere progonio i pustošio Crkvu Božju te sam u židovstvu, prerevno odan otačkim predajama, nadmašio mnoge vršnjake u svojem narodu.“ (Gal 1,13-14). Pavao kaže da je preko svake mjere progonio Crkvu, bio prerevan otačkim predajama. Zzar nije logično da bi svatko želio takvu osobu na svojoj strani? Osobu koju ništa neće zaustaviti da ispuni svoj zadatak? Crkvi tada, ali i danas trebaju gorljivi ljudi koji će pronositi riječ evanđelja po svem svijetu (Mk 16, 15), a Pavao je upravo bio takva osoba.
Nakon obraćenja Pavao odmah kreće s propovijedanjem po sinagogama navješćujući Krista. Kod njega nema odgađanja vršenja Božje volje, on je spozna i odmah vrši, jer zna koliko je važno donijeti Krista svim tim ljudima koji ga željno čekaju. To vidimo i po njegovim poslanicama koje neumorno piše potičući različite zajednice da budu što revnije u nasljedovanju Krista.
Nemojmo misliti da je Pavlu bilo sve divno nakon obraćenja i da je naviještati Krista tako lako. Znamo da je nekoliko puta izbjegao smrt prije nego što je mučenički poginuo u Rimu. Također, imao je on svoje probleme i napasti s kojima se morao naučiti nositi. Kada se Ananiji javi Krist i kaže mu da ide k Pavlu, Krist kaže: „Pođi jer on mi je oruđe izabrano da ponese ime moje pred narode i kraljeve i sinove Izraelove. Ja ću mu uistinu pokazati koliko mu je za ime moje trpjeti.“ No sve je to uspio pobijediti jer se vodio onom poznatom: „Najradije ću se dakle još više hvaliti svojim slabostima da se nastani u meni snaga Kristova. Zato uživam u slabostima, uvredama, poteškoćama, progonstvima, tjeskobama poradi Krista. Jer kad sam slab, onda sam jak.“ (2Kor 12, 9-10).
Dopustio je da se u njemu nastani snaga Kristova te je tako jedino mogao naviještati Krista drugima. Svojom snagom nije učinio ništa, ali zato je Kristovom snagom učinio sve. Vidimo da mu nije bilo lako i divno kako ponekad mislimo da je svecima u životu. Sam Krist je rekao da će trpjeti i Pavao je to osjetio na vlastitoj koži više puta, ali pustio je da u njemu živi Krist i da po Kristovoj snazi ide naprijed iz dana u dan.
To je pouka i svima nama danas, jer svi smo jednako kao i apostoli i Pavao dobili poziv da pronosimo evanđelje svakom stvorenju po svem svijetu (Mk 16,15). Nitko od nas nije izuzet od toga poziva. Nemamo opravdanja da to ne činimo. Ne moramo kao Pavao ići misionariti po dalekim zemljama (no postoje i oni koji su pozvani na to i oni se trebaju odazvati na taj poziv), moramo i možemo naviještati evanđelje iz dana u dan upravo u svome okruženju (obitelj, škola/faks, posao) i to prvenstveno svojim djelima, a ako je potrebno ponekad i riječima. Ne možemo reći da nismo dostojni ili da smo nesposobni, jer kad promatramo apostole, svece, Pavla, možemo vidjeti da u početku niti oni nisu bili sposobni, ali ih je Bog polako osposobio za prenošenje Evanđelja. Iz osobnog odnosa s Kristom, kroz euharistiju i privatnu pobožnost, trebamo crpsti snagu za naše daljnje djelovanje u okruženju gdje jesmo. Stoga neka nas prati sve zagovor sv. Pavla na tome putu svjedočenja za Krista i pronošenja Evanđelja po svem svijetu!
