Naš, nama u Hrvatskoj, dragi blaženik, Alojzije Stepinac, ostao je u svojim uvjerenjima nepokolebljiv i davao je dobar primjer kršćanskog djelovanja svojim suvremenicima. Istina, živio je u teškim vremenima i postavljen je na nezavidnu poziciju nadbiskupa u Zagrebu, ali je upravo tada pokazao koliko vrijedi njegova vjera u Isusa Krista.
Stepinac je u svojemu životu imao jednu izuzetnu kvalitetu – bio je ljubitelj svakoga čovjeka i tu njegovu karakteristiku htio bih istaći danas, na njegov dan. U najtežim vremenima, bio je čovjek koji se trudio spasiti svaki ljudski život jer je znao koje je dostojanstvo Bog htio dati svakome pojedincu. U njegovim očima ljudi nisu bili Hrvati, Srbi, Židovi, katolici ili pravoslavci – iako je on, jasno, poznavao i te kategorije – za njega su oni bili Božja djeca. Svojim je postupcima redovito stupao u minsko polje jer tako je to u ratu, spašavajući jedne, zamjerio se drugima. Posebno skandalozno u njegovu postupanju je upravo to što je htio biti blizak i žrtvi i progonitelju, zločincu. Shvaćao je kako zločinac i sam stoji u mraku svojih postupaka, težnji i ideja, odnosno da i sam zločinac treba pomoć – osobito kroz oštru riječ koja bi mu trebala osvijetliti njegove postupke.
Volio bih da nam Stepinčev odnos prema čovjeku bude poticaj da i mi postupamo slično. Volio bih da se borimo protiv zla tako da u sebi ubijemo svako neprijateljstvo i po primjeru našega Raspetoga Gospodina Isus Krista ljubavlju osvajamo ljudska srca – da se suprotstavimo zlu pomažući proganjanima, a da progonitelje pokušamo urazumiti lijepom i prijateljskom riječju makar ona ponekad treba biti i oštra.
Uz ovo kratko promišljanje, sretno vam Stepinčevo!
