O patnji u Getsemanskom vrtu imamo pet biblijskih izvješća; tri od sinoptika (Mt 26,36-46; Mk 14,32-42; Lk 22,29-46) kod Ivana (12,27) iako je on to uvrstio u zbirku hramskih govora na Cvjetnicu te jedan tekst iz poslanice Hebrejima (5,7).[1] Getsemani se spominje i u SZ na dva mjesta kao Maslinska gora (2 Sam 15,30-32 i Ez 11,23) kao mjesto prikladno za molitvu.[2]
Getsemani je etimologija imena gath šemanim što znači tijesak za ulje, što daje naslutiti da je to bilo imanje s tijeskom za ulje u kojem su se gnječile masline[3], što indicira na Kristovu patnju, “gnječenje” koje će on proći u tom vrtu. Prema svetom Jeronimu, Getsemani znači “najplodnija uvala”[4] što nužno ne mora biti u suprotnosti s prethodnim značenjem već ga nadopuniti uzmemo li simboličke konotacije jer će ono što započinje u vrtu imati znatne plodove koji će obuhvatiti čitavo čovječanstvo.
“Većina suvremenih autora prihvaća povijesnost getsemanskog događaja i da Mk 14,32-42 nije literarna kreacija, nego da opisuje stvarni događaj. Na povijesnost ukazuje samo mjesto događanja – Getsemani. Ako je Isus tu proveo posljednju noć u kojoj je bio uhapšen, tada je vrlo vjerojatno autentična Isusova intenzivna molitva. Činjenica da se oslovljavanje s Abba susreće isključivo na ovom mjestu u opisu muke ukazuje na autentičnost prizora koji je sačuvala rana Crkva. U prilog autentičnosti odnosno povijesnosti odlomka govori također nestilizirani opis same Isusove molitve. Naime, ne govori se izričito o Isusovoj triputnoj molitvi.”[5]
Sinoptici više osvjetljuju Isusovo ljudsko držanje; Marko ga prikazuje kao osamljenog patnika; Matej kao dugo očekivanog i odbačenog Mesiju; Luka kao Spasitelja svih ljudi koji kreće kroz muku u slavu, ali je ovaj prizor dočarao u molitvenoj atmosferi, naime, pet puta u šest redaka spominje riječ molitva. Ivan, naprotiv, ističe to kao objavu slave; on pozna Isusove boli i patnje, ali je kod njega naglasak na Isusovu uzvišenju i pobjedi.[6]
Isus redovito ne govori o svojoj molitvi a ovdje po prvi put evanđelje donosi sadržaj njegove molitve.[7] Isus moli za svoje osobne teškoće i u molitvi izriče svoje nutarnje osjećaje[8], stoga, njegovo iskušenje u Getsemanskom vrtu sastoji se u strahu od muke i strašnoga iskustva prividne odsutnosti Očeve.[9] “Isusova molitva u Getsemaniju (Mk 14,32-42) može poslužiti kao konkretni pokazatelj potrebe i važnosti, ukorijenjenosti i usmjerenosti kršćanske molitve uopće, jer u Isusu Kristu ukorijenjen je sav kršćanski život, a u njegovoj molitvi svaki kršćanski molitveni oblik i izričaj.”[10] Zanimljivo je uočiti poveznicu između muke i molitve – kada je Isusova patnja možda i najintenzivnija tada imamo prvi put sadržaj Isusove molitve, dakako, uzimajući u obzir isključivo sinoptička evanđelja.
U čemu se sastojala Isusova patnja?
Mnogi autori tvrde da je Isus u Getsemanskom vrtu doživio vrhunac patnje, tako primjerice Joseph Ratzinger piše da “upravo zbog toga što je Sin, krajnjom jasnoćom vidi svu prljavu poplavu zla, svu moć laži i oholosti, svu lukavost i strahotu zla”[11], “najdublje osjeća sav užas, svu prljavštinu i ružnoću koju mora ispiti u kaležu koji mu je namijenjen: svu moć grijeha i smrti”[12], “ovdje je Isus iskusio krajnju osamljenost, svu nevolju čovječanstva. Ovdje mu je u dubinu duše prodro bezdan grijeha i svega zla. Ovdje ga je dodirnula potresenost zbog blize smrti. Ovdje ga je izdajnik poljubio. Ovdje su ga napustili svi učenici. Ovdje se on borio i za mene.”[13] Stoga zaključuje: “Nigdje drugdje u Svetome pismu ne gledamo tako duboko u Isusovu unutarnju tajnu kao u molitvi na Maslinskoj gori.”[14] Guardini piše da bi uvijek “On, On sam, znao što je sveti Bog, Božja ljubav; uvijek bi on mogao izmjeriti što grijeh pred njim znači i nedokučivo sam podnosio bi tu strahotu. U času Getsemanskog vrta dostigla je ta vječna patnja svoju najgorču oštrinu.”[15]
“Primio je na sebe – prema Izaijinim riječima – naše grijehe i naše patnje. Pritislo ga je zlo svake savjesti i čitave povijesti. Nitko mu nije bio tuđ, a svi su grješnici bili tada njegovi dušmani.”[16] Osim ljudskog uma imao je i božansku pamet zbog čega su mu patnje bile još veće: “Nitko nije vidio život onako kako ga je Isus u tom času vidio; ni prije njega ni poslije njega.”[17]
Uzeo je sve nepravde cijelog svijeta i tako postao nositelj grijeha. Bio je kažnjen kao grešnik iako na njemu nije bilo grijeha – tako je Otkupitelj gledao kako na sve grijehe u prošlosti počinjene tako i na one koji imaju biti u budućnosti sve do dovršetka svijeta, a tako i na moje vlastite koji su također bili ovdje prisutni.[18] Ovo otajstvo stoga osobito dotiče i svakoga od nas.
Isusovu patnju u Getsemanskom vrtu dodatno je pojačala još jedna činjenica: “dok su prijašnja proricanja muke izričito spominjala uskrsnuće na treći dan, a time i uzvišenje nakon poniženja, na Maslinskoj je gori zapriječen bilo kakav pogled na buduću proslavu.”[19] Ovdje nema najave uskrsnuća nakon križa, nema najave pobjede nakon patnje, nema govora o svjetlu nakon tame, što dakako dodatno povećava oštrinu situacije, kao da je svaka nada u buduće dobro otklonjena.
Je li Otac patio?
Već je u najstarijoj crkvenoj teologiji bila poznata tvrdnja da je Bog Otac trpio[20], međutim, osuđena je kao krivovjerna pod imenom Patripasionizam (Otac = Bog koji trpi) ili Sabelijanizam (po Sabeliju koji ga je širio u 3. st.) ili Modalistički monarhijanizam. Prema njihovu shvaćanju, jedan jedini Bog se očituje na tri različita načina (modusa): kao Otac, Sin i Duh Sveti. U tom slučaju se Bog Otac utjelovio i pretrpio muku. Dakle, riječ je o trinitarnoj herezi. Za njih je Bog jedna osoba, a ne tri, i u tom smislu je izričaj da je Bog trpio krivovjeran.[21]
Kako bi se pobliže istražila Očeva patnja treba krenuti od patnje Isusa Krista koji ima dvije naravi, kako je to definirano na Kalcedonskom saboru: “…Krist, jedinorođeni Sin i Gospodin, za koga se priznaje da je u dvije naravi nepomiješan, nepromjenjiv, nepodvojen i nedjeljiv.”[22] Prema tome, Isus je trpio po ljudskoj naravi, ne po božanskoj jer je ona netrpljiva[23] te ovdje problem predstavlja što je Isus jedino po božanskoj, a ne po ljudskoj naravi povezan s Ocem, pa ostaje pitanje kako je onda Otac mogao trpjeti kada je jedina veza Sina s Ocem netrpljiva božanska narav?
Odgovor je perihoreza. To je još jedna veza Oca sa Sinom, osim božanske naravi. Taj pojam se pojavljuje u značenju međusobnog prožimanja (grčka riječ περιχωρέςις – obilaženje, pronicanje, kruženje unaokolo, prožimanje), uzajamnog bivanja trojstvenih osoba jedne u drugoj, pri čemu one obitavaju jedna u drugoj u jedinstvenoj biti, kao kolanje ljubavi, bez miješanja ili nerazlikovanja osoba. Božanske hipostaze su jedna u drugoj a da se ne miješaju, one obitavaju i nalaze se uvijek zajedno, te ih nije moguće misliti odvojeno. U Svetome Trojstvu stoga postoje tri osobe koje ujedinjuje njihova perihoresis, koje izražavaju najviše međusobno prožimanje i zajedništvo ljubavi u najvišoj različitosti.[24]
Tako je i Otac trpio, ali na drugačiji način od Sina. Kako, ostaje nam otajstvo. Ovdje um posrće, dodiruje svoje granice mogućnosti jer je prema grčkoj filozofskoj misli božanska narav netrpljiva, a Bog ima samo božansku narav, a ipak je trpio, posredstvom perihoreze, kako smo netom vidjeli. Ovdje, dakle, treba odbaciti ljudsku logiku koja se čini drugačijom od one Božanske.
Patnja Oca može se pojasniti uz pomoć korištenja analogije iz svakodnevnog života – kao što otac ili majka trpe zbog patnje svoje djece, ali ipak na drugačiji način jer ne trpe oni već njihovo dijete no povezani su krvnom linijom, tako je slično Bog Otac trpio u odnosu na svojega Sina, dakako, imajući u vidu kako je riječ tek o slabašnoj analogiji koja nije sposobna izraziti svu dubinu trojstvenog odnosa osoba unutar božanstva.
[1] Usp. Joseph RATZINGER, Isus iz Nazareta – Od ulaska u Jeruzalem do uskrsnuća, Verbum, Split, 2011., 149.
[2] Usp. Marinko VIDOVIĆ, Isusova molitva u Getsemaniju, Mk 14,32-42, u: Crkva u svijetu, 30 (1995.) 2, 146.
[3] Usp. Augustin AUGUSTINOVIĆ, Povijest Isusova II, KS, Zagreb-Sarajevo, 1984., 336.
[4] Usp. Sveti JERONIM, Tumačenje Matejeva evanđelja, Služba Božja, Makarska, 1996., 291.
[5] Anto POPOVIĆ, Biblijske teme – Egzegetsko-teološka analiza odabranih tekstova Starog i Novog zavjeta s Dodatkom, KS, Zagreb, 2004., 138.
[6] Usp. Celestin TOMIĆ, Isus iz Nazareta – Gospodin slave, Zagreb, 1992., 135.
[7] Usp. Marinko VIDOVIĆ, Isusova molitva u Getsemaniju, Mk 14,32-42, u: Crkva u svijetu, 30 (1995.) 2, 146.
[8] Usp. Mario CIFRAK – Stanko ĆOSIĆ, Molitva u Getsemanskom vrtu (Mk 14,32-42), u: Riječki teološki časopis, 42 (2013.) 2, 506.
[9] Usp. Isto, 494.
[10] Anto POPOVIĆ, Biblijske teme – Egzegetsko-teološka analiza odabranih tekstova Starog i Novog zavjeta s Dodatkom, 129.
[11] Joseph RATZINGER, Isus iz Nazareta – Od ulaska u Jeruzalem do uskrsnuća, 151-152.
[12] Isto, 152.
[13] Isto, 146.
[14] Isto, 153.
[15] Romano GUARDINI, Gospodin – razmatranja o osobi i životu Isusa Krista, Đakovo, 2000., 416.
[16] Mijo ŠKVORC, Isus-Spasitelj – Životni put i Tajna osobe, Zagreb, 1998., 277.
[17] Romano GUARDINI, Gospodin – razmatranja o osobi i životu Isusa Krista, 417.
[18] Usp. Joseph RATZINGER, Isus iz Nazareta – Od ulaska u Jeruzalem do uskrsnuća, 152.
[19] Hans Urs Von BALTHASAR, Mysterim Paschale – Sveto trodnevlje smrti, pokopa i uskrsnuća našega Spasitelja, KS, Zagreb, 1993., 81-82.
[20] Usp. Raniero CANTALAMESSA, Život u Kristovu Gospodstvu, Duh i Voda, Jelsa, 2000., 123.
[21] Usp. Luigi PADOVESE, Monarhijanizam, u: Enciklopedijski teološki rječnik, KS, Zagreb, 2009., 669-670.
[22]KALCEDONSKI SABOR, Kalcedonski sažetak vjerovanja (22. X. 451.), u: Heinrich DENZINGER – Peter HÜNERMANN, Zbirka sažetaka vjerovanja, definicija i izjava o vjeri i ćudoređu, Đakovo, 2002. (dalje: DH).
[23] Usp. DH 635
[24] Usp. Nicola CIOLA, Perihoreza, u: Enciklopedijski teološki rječnik, KS, Zagreb, 2009., 833-834.