I tako razmišljajući… doista sam zaključio kako riječi Trojstvo, kao opis najviše odgovara riječ Otajstvo. Koliko god teolozi, učenjaci, filozofi, mistici, posvećene osobe, vjernici, razmišljali i pokušali izreći nešto o Trojstvu sa nakanom da bismo Trojstvo približili sebi i drugima, toliko više shvaćamo da se Trojstvu ipak mora prvenstveno pristupati vjerom. Jasno razum se ne smije zanemariti, ali, doista, razum ovdje postaje gotovo preopterećen. Kako trojica mogu biti jedan i jedan trojica, i još mnoga druga pitanja, svakim novim odgovorom rađaju novim pitanjima o Trojstvu. I tu se zaista na svakome od nas obistinjuje ono što je velikom Svetom Augustinu na obali Sredozemnog mora izrekao malen dječak koji je rekao kako će svojim rukama more prebaciti u malenu rupu koju je iskopao u pijesku, dok mu je Augustin postavio pitanje kako će to učiniti, kad je to nemoguće. Na što mu je Dječak odgovorio protupitanjem: ‘A, o čemu ti sada razmišljaš?’ Augustin je odgovorio: ‘O Presvetome Trojstvu!’… ‘Prije ću ja’, na to će dječak, ‘preliti ovo veliko more u ovu malu rupu, nego što ćeš ti shvatiti to o čemu razmišljaš!’. Augustin je znao da ne zna, shvatio da ne može shvatiti, razumio da ne razumije! Zato je na jednom mjestu i napisao riječi: „Ako shvaćaš, to nije Bog!“ Boga ne možemo u potpunosti shvatiti, niti do kraja razumjeti, ali u Njega možemo vjerovati – vjerom koja je protkana razumom! Trojstvo je najveće otajstvo naše vjere; otajstvo je tajna koja se otkriva u nama, a opet ostaje tajnom jer čovjek je svojim umom ne može do kraja shvatiti, proniknuti, otkriti… „Koliko mu se god, u njegovu traženju Boga, činilo da Mu se približio, nekako je taj Trojedini Bog uvijek korak ispred, kao da mu izmiče. I „što ga više tražimo, to ga više nalazimo; što ga više nalazimo, to ga više tražimo“ (sv. Katarina Sijenska). Pa i mi to u narodu znamo reći: „Misli da je uhvatio Boga za bradu.“
Nedavno sam pred skupinom mladića i djevojaka govorio o Trojstvu. I primijetio sam koliko je to u njima izazvalo upravo mnoštvo novih pitanja, a u meni pitanje koliko nas se zapravo tiče Trojstvo? Vjerujem da se križamo svakog dana i izgovaramo imena presvete Trojice; ali koliko u sebi dajemo važnost činjenici da je Bog jedan i Trojstven? Malo ili vrlo malo, a najsretniji bih bio kad bi upravo na današnji dan Crkve bile najispunjenije, da zajedno na najsvečaniji mogući način ispovjedimo da je Bog jedan, Otac, Sin i Duh Sveti, jer ta nas se istina itekako tiče, zbog te istine smo sada ovdje gdje jesmo. Istine koja se sažima u riječi: „Bog je Ljubav.“, kako to zapisa Ivan evanđelist. I Bog je uistinu Ljubav u sebi, Otac koji ljubi Sina, Sin koji je ljubljen i Duh Sveti koji je poljubac, sveza ljubav Oca i sina. Taj živi odnos, ta ljubav je opet darovana nama, nije ostala zatvorena u sebe, već želi postati dijelom naših života, što je tako predivno izrazio apostol Pavao u današnjoj poslanici: „Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan!“ Ta ljubav, ta “Trojstvena ljubav”, je po stvaranju, po krštenju, doista prisutna u nama po Duhu Svetom, zato nemojmo se izgubiti tražeći Boga na nebesima, već zavirimo u svoja srca. To je tako lijepo dočarano simbolikom liturgije, u uvodnom obredu svete mise, koja je cijela djelo presvete Trojice. Tamo kada se tri put udaramo u prsa, zapravo kucamo na vrata te ljubavi, na vrata Trojstvene ljubavi, milosrđa priznajući da smo grešni i slabi, te da tražimo obnovu Božje ljubavi koja je razlivena u našim srcima.
Isus nam je utjelovljeni dokaz te Trojstvene ljubavi. Nemojmo zavarati misleći kako se je on jedini žrtvovao za čovjeka; njegova žrtva na križu djelo je Trojstvene ljubavi za čovjeka, te je na Križu, Otac po Duhu Svetom bio združen su-patnjom, su-osjećanjem za svoga Sina, kao i svaki otac ili majka kojemu dijete pati, i što roditelji najbolje mogu razumjeti. „Sve što ima Otac moje je. Zbog toga vam rekoh: od mojega uzima i – navješćivat će vama.«“ I Isus ide korak dalje, te ono što je Njegovo i Očevo po Duhu Svetom se daje nama, postaje dio nas, a najviše što Bog ima jest Ljubav, On sam, daje nam Sebe sama, kako bismo i mi postali jedno s Njim. To se događa u u slavljenju Euharistije, u svetoj pričesti. Euharistijski kruh jest žrtvovano tijelo Sina Božjega, koga Otac po Duhu Svetom poput svećenika uzdiže pred svakim čovjekom i nudi mu ga kao Spasenje. „Tijelo Kristovo“ tako postaje trenutak našeg sjedinjenja s Trojstvenom ljubavi Oca, Sina i Duha Svetoga.
I nama je ovo Otajstvo Trojstvene ljubavi svakoga dana, ali na poseban način i ove nedjelje darovano. Izručimo mu se čitavim srcem.
Fra Filip Đurđević
(vicemagistar juniora Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda)