2.3 Važnost stvarnosti grijeha za potpunije razumijevanje duše
Nema govora o potpunijem razumijevanju stvarnosti čovjekove duše ukoliko se isključi govor o grijehu. Već iz objave je jasno da tijelo žudi protiv duha, i da se to jedno drugome protivi. Ovo bi moglo nagnati na pomisao da u čovjeku vlada određeni dualizam, napetost, borba. Međutim, čovjek je opet, s druge strane, cjelovito biće. I upravo je zato važno razumjeti stvarnost grijeha. Jer navedeni dualitet u čovjeku, koji još možemo nazvati neskladom i podijeljenošću, zapravo proizlazi iz grijeha. Prvotno od Boga čovjek nije bio zamišljen u stanju u kojem se danas nalazi – stanju pale naravi.
O tome nam govori Katekizam citirajući Gaudium et Spes: “Ustručavajući se često priznati Boga svojim počelom, čovjek je također poremetio dužno usmjerenje prema svojem posljednjem cilju i ujedno sav sklad sa samim sobom, s drugim ljudima i sa svim stvorenjem. Tako je čovjek sam u sebi podijeljen. Zbog toga sav život ljudi, i pojedinačni i kolektivni, pruža sliku borbe – i to dramatične – između dobra i zla, između svjetla i tmina”[1].
Na drugom mjestu se kaže: “U čovjeku, jer je biće sastavljeno, duh i tijelo, već postoji određena napetost, vodi se određena borba nagnuća između duha i tijela. Ta je borba zapravo baština grijeha: u isti mah mu je posljedica i potvrda“[2] te još jednom u Gaudium et Spesu: “Čovjek, ranjen grijehom, osjeća pobune tijela. Stoga samo čovjekovo dostojanstvo zahtijeva da on proslavlja Boga u svome tijelu i ne dopusti da ono služi izopačenim sklonostima njegova srca”[3].
Dakle, dualitet (kako je ranije istaknuto – možda sretniji pojam nego dualizam) vlada u čovjeku. Njega je prouzrokovao grijeh, zato je i smrt kao odvajanje duše od tijela posljedica grijeha, inače, ukoliko ne bi bilo grijeha, ne bi bilo ni odvajanja duše i tijela u času smrti. Ovdje se čini najvažnijim, u razumijevanju duše i njezinog odnosa prema tijelu, istaknuti kako nismo prvotno stvoreni s podijeljenošću koja je izričita posljedica grijeha, te nam je zato teško objasniti dualizam-dualitet. Slijedeći ovu logiku možemo zaključiti barem ovo: utješno je što u nebu, gdje grijeha nema, nakon uskrsnuća tijela, s ovom stavkom nećemo imati problema.
2.4. Odnos duše i tijela nakon smrti
Ostalo je još zaviriti u eshatologiju kada je u pitanju stvarnost čovjekove duše. Jasno, jer je ovo izvan čovjekova dohvata, na ovom području nećemo naći bogate formulacije crkvenog učiteljstva, ali ipak sasvim dostatno za jedan okvir. Katekizam govori da duša “ne propada kad se tijelo odvaja smrću i ponovno će se ujediniti s tijelom u konačnom uskrsnuću”[4]. O konačnom uskrsnuću, odgovore na pitanja “tko”, “kako” i “kada” donosi Katekizam u ostalim brojevima: 990, 991, 997 i 1001.
Nauk o uskrsnuću tijela potvrđuje Gaudium et Spes: “Stoga čovjeku nije dopušteno da prezire tjelesni život. Naprotiv, on svoje tijelo mora smatrati dobrim i vrijednim časti kao od Boga stvoreno i određeno da uskrsne u posljednji dan“[5].
Kako Crkva shvaća konačno uskrsnuće? “Crkva to uskrsnuće shvaća tako da se ono odnosi na čitavog čovjeka; to pak za izabrane nije ništa drugo nego proširenje Kristovog uskrsnuća na sve ljude”[6]. Nadalje, Crkva tvrdi “da duhovni element obdaren sviješću i voljom; nastavlja subzistenciju, tako da subzistira samo ljudsko ja, u međuvremenu bez tijela kao svog sastavnog dijela. Kako bi označila taj element, Crkva se služi riječju duša, koja je prihvaćena iz Svetoga pisma i iz upotrebe u predaji”[7].
Protiv onih koji ne vjeruju u uskrsnuće tijela svoj doprinos dao je i Toma Akvinski: “Ovu pak zabludu pobija sam Apostol. Kaže naime u 2 Tim 2,16-18: Svjetovnih se pak praznorječja kloni: sve će više provaljivati prema bezbožnosti, i riječ će njihova kao rak-rana izgrizati. Od njih su Himenej i Filet, koji zastraniše od istine, tvrdeći da je uskrsnuće već bilo te nekima prevraćaju vjeru. To se moglo shvatiti samo o duhovnom uskrsnuću. Dakle protiv istine vjere jest postaviti duhovno uskrsnuće, a nijekati tjelesno”[8]. Zatim Toma Akvinski tumači 1 Kor 15: “Jer malo zatim dodaje, r. 44: Sije se tijelo naravno, uskršava tijelo duhovno, gdje očito cilja na uskrsnuće tijela; a poslije dodaje, r. 53: Jer ovo raspadljivo treba da se obuče u neraspadljivost i ovo smrtno da se obuče u besmrtnost. A to raspadljivo i smrtno jest tijelo. Prema tome tijelo je ono što će uskrsnuti”[9].
Izdvajamo još dva argumenta. U prvom Toma piše kako je očito “da se duša prirodno sjedinjuje s tijelom; ona je naime po svojoj naravi lik tijela. Prema tome biti bez tijela jest protiv naravi duše. A što je protiv naravi, ne može biti vječno. Prema tome duša ne može biti trajno bez tijela. Dosljedno, budući da traje vječno, treba da se ponovno združi s tijelom: a to znači uskrsnuti. Prema tome čini se da besmrtnost duša iziskuje buduće uskrsnuće tjelesa”[10].
Za drugi je polazište konačna sreća koja je “savršenstvo sretna čovjeka. Prema tome, komu god nešto nedostaje za savršenstvo, još nema savršenu sreću, jer njegova želja nije posve smirena; naime svako nesavršeno biće po naravi želi postići savršenstvo. No duša odvojena od tijela na neki je način nesavršena, kao svaki dio koji postoji izvan svoje cjeline: duša je naime po prirodi dio ljudske naravi. Prema tome čovjek ne može postići konačnu sreću doli ako se duša ponovno združi s tijelom; osobito kad je pokazano da čovjek u ovom životu ne može dostići konačnu sreću”[11].
Ovdje bismo dodali jedan zanimljiv detalj. Možemo se pitati, skupa s Tomom: koju dob će naša preobražena tijela u nebu imati? Toma daje zanimljiv odgovor: “Svi pak moraju uskrsnuti u Kristovoj dobi, a to je dob mladenačka, zbog savršenstva naravi, koje se doseže samo u toj dobi. Naime dječja dob još nije rastom dostigla savršenstvo naravi, a staračka dob se istrošenošću od njega udaljila”[12].
Dakako da se o ovome potonjem učiteljstvo crkve nije izjašnjavalo, štoviše, uočili smo da nema puno toga definiranoga, međutim, iz onoga što jeste razvidan je siguran nauk u uskrsnuće tijela, kako će se duša na koncu ponovno sjediniti s preobraženim tijelom.
ZAKLJUČAK
Teologija već jako dobro zna da Trojedinog Boga nikada neće moći jednoznačno i konačno definirati nekom definicijom koja bi rekla sve o njemu. Kao onaj koji nas nadilazi, kao transcendentni, jedino je Bog onaj koji nas može obuhvatiti, dok mi, u obrnutom smjeru, to nikada nećemo moći učiniti. Posljedično tomu, sve ono što proizlazi iz Boga kao što su ljubav, mir i čovjek nikada neće moći biti konačno definirano jer ima nešto božanskoga u sebi što nas nadilazi. Možemo slobodno reći da je ista stvar s čovjekovom dušom. Prolazeći sve ove definicije učiteljstva o duši zapravo se čini sasvim logičnim i razumljivim što ni danas nemamo sustavnog nauka o duši. Štoviše, čini se još razumnijim da ga neće ni biti.
Kao što Boga ne možemo potpuno obuhvatiti, nego tek odrediti određene okvire, reagirati na suprotna učenja, radije reći ono što “nije”, tako isto vrijedi i za stvarnost čovjekove duše, jer je to nešto od Boga stvoreno. Pokušati iscrpiti dušu do kraja značilo bi proniknuti i do kraja iscrpsti Boga, što je nemoguće, jer tada više ne bismo bili stvorenja nego bogovi, a ipak jedan je Bog.
Istaknuli bi još jedan vrlo zanimljiv detalj kao zaključak o istraživanju definicija crkvenog učiteljstva o duši. Uočava se snažan kontinuitet u crkvenom naučavanju o duši. Po pitanju svih stvari navedenih u čitavom radu, snažno sjaji jasno podudaranje u naučavanju. Niti jedna izjava učiteljstva, kada su u pitanju stvarnosti koje se tiču duše obrađene u ovom radu, ne ide protiv one ranije definirane, dapače, savršeno su komplementarne, koliko god da je vremena prošlo. Zaključujemo da je tomu taku jer učiteljstvo crkve nauk crpi iz objave koja je nepromjenjiva. Objava se, istina, može drugačije formulirati, tumačiti, produbljivati, međutim, bit uvijek ostaje ista, tako bih zaključio upravo s objavom: “Isus Krist jučer i danas isti je – i uvijeke” (Heb 13,8).
[1] GS 13.
[2] KKC 2516.
[3] GS 14.
[4] KKC 366.
[5] GS 14.
[6] DH 4652.
[7] DH 4653.
[8] Toma AKVINSKI, Suma protiv pogana, svezak drugi (knjiga III-IV), 1119.
[9] Isto, 1121.
[10] Isto.
[11] Isto, 1121-1123.
[12] Isto, 1173.