Danas slavimo blagdan svih svetih. Blagdan svih ljudi koji su nama znani (oni iz kalendara), ali i oni koji su nam nepoznati, a opet su u punom zajedništvu s Bogom tj. raju. Na ovaj dan spominjemo se svih tih ljudi koji su stekli svetost za života na Zemlji i molimo njihov zagovor. Kao što će reći sv. Bernard, to što mi častimo njihovu uspomenu njima ne koristi, ali nama koristi. Ova svetkovina nas potiče na promišljanje o putu svetosti, o tome koji je put najbolji da bih ja postigao svetost.
Kao što sv. Pavao piše Efežanima, da moli da Gospodin im dadne Duha mudrosti i objave kojim bi ga mogli spoznati te da im otvori oči za spoznanje nade u pozivu Božjem i njegove bogate slave u baštini među svetima njegovim (Ef 1,17-18) tako i mi danas trebamo jednako moliti zagovor svetaca na putu svetosti. Svetost nije samo za neke, ona je iskreni poziv svakome koji se zove Kristovim, to je poziv vjernicima još od doba Mojsija (Lev 19,1-2). Nitko od nas nije isključen od toga poziva pogotovo s dolaskom Isusa Krista koji na nebrojeno mjesta govori o nasljedovanju njega, uzimanju križa svoga te kako on odlazi pripraviti nam mjesto u domu Očevu (Iv 14,3). Što nam sve ovo govori? Zar ne to da je svetost nešto što bi trebalo biti normalno svakome od nas, nešto svakodnevno? A opet ponekad osjećam da je ta riječ rezervirana samo za onaj mali dio ljudi nabrojanih u našim kalendarima. No to tako ne bi trebalo biti barem ne među nama koji se nazivamo vjernicima, mi trebamo odgovoriti na Kristov poziv u našoj svakodnevici. Ne tražiti izlike jer svatko od nas je obdaren talentima koji će mu pomoći na tome putu, a tu su onda i drugi ljudi koji nas okružuju i koji nam mogu pomoći. Zato, reći da nismo sposobni za to je najveća laž koju sami sebi možete reći. Jer Onaj koji nas poziva sigurno nas nije ostavio nesposobnima odgovoriti na taj poziv.
Svaki dosadašnji svetac jest samo grešnik koji se trudio i ustrajao na tome putu do kraja svoga života. Na kraju života je dao svjedočanstvo kome pripada i tako zaslužio krunu svetosti. Svatko od nas može pogledati životopise svetaca i vidjet će da su to bili ljudi koji su živjeli grešno, ali su se odlučili promijeniti i odgovoriti na Kristov poziv. Stoga ni izgovor da smo grešni ne može opstati.
Svetost nije poziv na odustajanje nego poziv nas ustrajnost, poziv koji zahtjeva svakodnevno odricanje od samoga sebe i predanje Kristu. Sveci nisu ljudi koji su sve svoje vrijeme provodili u klupama i divili se ljepoti oltara. To su ljudi koji su odgovarali na Kristov poziv u svojoj svakodnevici, u svojim obavezama (svećeničkim, obiteljskim, redovničkim, studentskim, poslovnim), iako grešni nisu odustali od toga da svojim životom proslave Krista i tako uđu u nebesku slavu.
To je i poziv svima nama; odgovarati na Kristov poziv svetosti u svojoj svakodnevici, u svojim obavezama i dužnostima. Potrebnu snagu za sve to trebamo tražiti od samoga Boga u njegovoj riječi, u sakramentima i njegovoj Crkvi, jer bez toga vrlo brzo ćemo se umoriti i izgubiti na tome putu. Tu će nam pomoći i zagovor svih onih koje danas slavimo da bi i mi jednoga dana mogli na kraju svoga života podati svjedočanstvo za Krista i pridružiti se vječnom gledanju iste slave.
Naša „misija“ jest hodočašće ovom zemljom kako bi dospjeli u vječnu domovinu. To je konačni cilj koji moramo imati pred očima i tako ćemo ostvariti svoj život u potpunosti. A na našem putu svetosti ne bojmo se zazivati zagovor onih koji su tim putem već prošli.
Svi sveci i svetice Božje, molite za nas!
