Danas slavimo sv. Nikolu Tavelića, franjevca i prvog Hrvatskog svetca. Šibenski biskup Antun Josip Fosco, postavši biskupom, pokrenuo je godine 1880. postupak da bi Sveta Stolica dopustila štovati Nikolu Tavelića kao blaženika. Ona je to učinila posebnim dekretom 1889. godine za šibensku biskupiju, a 1898. godine za cijeli franjevački red. Dvije godine kasnije štovanje je odobreno i za Svetu Zemlju. Svecem je proglašen 1970. godine.
Prema životopisu „Mučenik iz Krešimirova grada“ Yvesa Ivonidesa doznajemo kako se ne zna godina rođenja sv. Nikole ali neki vjeruju da je to bilo između 1340. i 1350. godine u Šibeniku. Potekao je od plemenite obitelji šibenskih Tavelića, starohrvatskoga plemena Šubića, što dokazuju i crveno-bijelo-plave kocke njegova obiteljskoga grba.
Stupa u franjevački red te godine 1379. dolazi u Bosnu kao misionar, da bi krstio “bogumile” gdje je 12 godina u najvećim poteškoćama bogumilima-paterenima propovijedao pravu kršćansku vjeru te ih mnoštvo vratio u krilo Katoličke crkve, zajedno sa nekolicinom svoje franjevačke braće. Nakon toga odlazi u Svetu Zemlju gdje je najprije bio ispovjednik hodočasnika a kasnije polazi propovijedati saracenima. Po uzoru na sv. Franju Asiškog, odlazi do kadije da mu navijesti Riječ Božju, te biva uhvaćen, mučen, bačen u tamnicu i naposljetku ubijen te je tako postigao krunu mučeništva kojom je bio zanesen.
Iz apostolskog pisma pape Pavla VI., kojim se podjeljuju svetačke počasti Nikoli Taveliću i njegovim drugovima mučenicima:
“Slavno svjedočanstvo postojanosti dala su četvorica redovnika, kojima se ponosi ponajprije franjevačka redovnička obitelj, a s njom i čitava Crkva. To su: Nikola Tavelić, rođen u Šibeniku iz plemenite hrvatske obitelji; Deodat iz Ruticinija u Akvitaniji; Petar iz Narbone u Francuskoj; Stjepan iz Cunea u Italiji svećenici Reda manje braće, ljudi divnih vrlina duha, hrabri i postojani u podnošenju-smrtnih muka. Po nauku i primjeru svoga oca i zakonoše svetoga Franje, oni su posvetili život na korist vjernika, a i o tome da druge narode, osobito islamski svijet, privedu kršćanskoj vjeri i bogoštovlju. Oni su iz različitih zemalja došli u grad Jeruzalem, vodeni velikom pobožnošću prema mjestima Palestine kojima je hodao sam Otkupitelj ljudi. Nije se zatim bez Božje providnosti dogodilo da su se ondje složili ti Božji ljudi da one narode privedu Kristovu nauku, slijedeći primjer svetog Utemeljitelja, koji je radije ljude krepostima i svetim životom obraćao negoli naukom i riječima učio. Jasno i vjerodostojno svjedočanstvo, napisano od jednog očevica i svjedoka njihova mučeništva, govori da su oni bili ljudi veoma velike pobožnosti, da su provodili veoma krepostan život. Pripovijeda se, osim toga, da su bili potpuno vjerni zakonima i odredbama svoga Reda, sa starješinama najspremnijom voljom sjedinjeni i od njih veoma mnogo cijenjeni. A njihova osobita vjera u Boga i postojanost duha zasjala je u onome času kad su odlučili otvoreno posvjedočiti za Krista, javno propovijedati i tumačiti njegovo Evanđelje, u kojemu se nalazi blago istine i put kojim ljudi mogu postići vječno spasenje.
Vođeni takvom odlukom, tj. da služe dobru nevjernika, savjetovavši se prije dugo s razboritim i mudrim ljudima, da ne bi počinili nešto što se protivi istini i dužnoj ljubavi prema svakome, podu k najvećoj muslimanskoj, tzv. Omarovoj džamiji, a zatim do stana državnog službenika, pučki rečeno ‘kadije’, koji je vršio vjersku upravu u gradu, da u djelo provedu stvorenu odluku. Bio je to dan 11. mjeseca studenoga god. 1391. Slavio se blagdan pučkim jezikom nazvan ‘Qurban Bajram’, uz veliko sudjelovanje svijeta. Ušavši u kuću državnoga službenika, sasvim slobodno i smjelo stanu govoriti o uzvišenom i spasonosnom Kristovu nauku, kojem treba potpuno zapostaviti onaj koji je Muhamed uveo.
Franjevce je u govoru jačala najbolja nada da će se slušatelji, obasjani Božjim svjetlom, konačno prikloniti štovanju jednoga Boga i njegova Sina, Otkupitelja ljudi. Ujedno ih je vodio neki zanos i žar da za istinitost kršćanske vjere podnesu mučeništvo. I takvo ih očekivanje nije prevarilo. Čuvši napad na svoj zakon, prisutni se silno rasrde na propovjednike Evanđelja, osobito kadija, koji je odmah nastupio kao sudac i govorio Božjim ljudima da opozovu što su rekli, štoviše, da odstupe od buntovne kršćanske sekte; ako to ne učine, morat će umrijeti. Kad su braća ostala postojana u Kristovoj vjeri, sudac ih je osudio na smrt. Nevjernici odmah divljački navale na njih i stanu ih tući. Tri su dana Kristovi borci trpjeli različite najstrašnije muke. Zatim su odvedeni pred građanski sud da, navodno, odgovaraju javno za zločinstva. Opet su izjavili da je Krist Sin Božji. Kad je bila izrečena smrtna osuda, mnoštvo, još žešće raspaljeno srdžbom i beskrajnom mržnjom, navali na njih mačevima, sasijeku ih, bace na lomaču, raznesu, da njihov pepeo kršćani ne bi možda sačuvali i štovali.”
To je pismo godine 1971. bilo objavljeno u Acta Apostolicae Sedis, službenom glasilu Svete Stolice, a sažetak je svega onoga što je u tom slučaju najvažnije. Nadalje, to je pismo i plod svih onih proučavanja i raspravljanja što su po veoma strogim crkvenim propisima nužno prethodili samoj kanonizaciji, zato ono nosi i pečat najvažnijega službenog dokumenta o našemu prvom svecu.
Za kraj želimo vam dati i jednu molitvu kojom se možete moliti našem prvom Hrvatskom svetcu:
Molitva sv. Nikoli Taveliću
Jeruzalemski mučeniče, sveti Nikola, još u ranoj mladosti nisi se obazirao na bogatstvo i raskoš ovoga svijeta, nego si izabrao život žrtve i siromaštva u Redu svetoga Franje Asiškog. Molim te, isprosi mi od Boga milost da po tvome primjeru uredim svoj život, te strpljivo podnoseći nevolje i križeve života, dođem u kraljevstvo nebesko. Amen.
