Dodirujući rukom patnju, dodirnuo sam svoju vlastitu ljudskost, svoju malenost. Bio sam prisiljen pružiti korak i shvatiti da ja ipak ne držim pod kontrolom svoj vlastiti život te da je Bog bio posve, posve drugačiji od onoga što sam si zamišljao o njemu. To zato, jer kad si netko zamišlja Boga, zamišlja si ga dobro. Budući da On treba odgovarati svemu onome što ja trebam – svim mojim potrebama, Bog je netko tko bi nas trebao “osigurati” u svemu.
Na primjer. Često se čuje: “Budi miran. Loše stvari ti se neće nikad dogoditi. Patnja te neće nikada pogoditi. Kontradiktornost boli nećeš nikada osjetiti.” Zatim, kada ti se sve to dogodi, koje pitanje ostaje unutar tebe? “Dakle, Bog možda ne postoji!? Ili ako postoji nije tako dobar? Ili, možda sam si ja zamislio Boga na svoju sliku i priliku?” Stoga, osobno obraćenje sastoji se u brisanju svega onoga što sam si ja zamišljao o Bogu te u “staviti se” u osluškivanje Boga Isusa Krista koji mi govori također kroz patnju, štoviše, upravo ondje. Zašto? Zato jer, znamo, postoji vjerodostojnost koja se rađa iz patnje. Jer kada neka osoba pati, strahovito stoji s nogama na zemlji. Ne vrijede više brbljanja, lijepe misli, obrazlaganja. To nije ništa drugo doli gubitak vremena, jer kada neka osoba trpi ide odmah na bit pitanja. Ona želi dokučiti smisao svega i ne zanima ju više ono što je “okolo”, sporedno. Upravo tada treba dopusti da Gospodin sve ponovno posloži prema nekom prioritetu, a da bi On to i učinio treba srušiti sve u svakom smislu i području.
Ja ne znam razlog patnje i boli… ne znam odgovor na pitanje tisuću “zašto” koji se rađaju u nama dok gledamo tužna lica ljudi u svijetu i sve njegove nevolje. Ne znam. Niti obraćenje o kojemu govorim NE donosi odgovor na to. Ipak, mogu reći da je bol ona koja je promijenila mene, a ne moje odgovore. Promijenila je mene. Promijenila je moja pitanja. Zato jer je možda ipak lakše tražiti Boga da odgovori na sva moja pitanja, nego li si postaviti ta ista pitanja kako bih vidio što ja želim biti pred svom tom svojom životnom pričom.
Uvijek sam se uvjerio da način na koji nas Bog ljubi jest “zdrav način” jer onaj koji te zaista ljubi ne suočava stvari umjesto tebe. Dobar roditelj nije netko tko otklanja život sa svim njegovim problemima od djeteta čineći sve da ih dijete nikad ne susretne. Jer kad se pojave problemi, a tamo su uvijek mama i tata da riješe te poteškoće… to dijete će istina imat riješen neki problem, ali će (od)rasti kao jako nesigurno i nesposobno zato jer su upravo poteškoće one koje nas izgrađuju izvlačeći ono najplemenitije pohranjeno u nama. Najteža iskustva umiju izvući iz nas ono najbolje. Pravi roditelj će reći djetetu: “Neću suočiti umjesto tebe ono što ti se događa jer imam povjerenja u tebe, da si sposoban suočiti se s time. Vjerujem da možeš vladati ovom krizom.” Onaj pretjerano zaštitnički stav koji traži samo izbjeći, izbjeći, izbjeći probleme, čini da dijete (na)raste ne imajući probleme, ali niti sreću.
Prava ljubav je ona koja nikada ne suočava umjesto nas život i patnju. Prava ljubav nam ne daje niti objašnjenja na “zašto patnja”. Ljubav koju Bog ima prema nama je ljubav koja kaže: “Ne dajem ti odgovor na tvoje “zašto”, ali vjerujem ti da možeš stajati pred tom stvari. Sposoban si. Možeš proći kroz taj mrak.” To je Bog koji nas ohrabruje, ne koji nam objašnjava. To je Bog koji nas potiče na iskustvo stvari. Nije netko tko nam, sjedeći za stolom, otkriva karte. Ma kad bi nam netko i “otkrio karte”, ne bi nam to, dobro znamo, riješilo niti jedan problem. Stoga, veliki dio stvari koje vrijede u našem životu vrijede zato jer smo imali njihovo iskustvo. U tom smislu i papa Franjo kaže: “Stvarnost je superiornija od misli“. To će reći, stvari koje kušamo vrijede više nego li ideje. Ideje služe kao koordinate, ali one ne mogu nikada biti zamjena za stvarnost. To bi bilo kao da želiš putovati imajući GPS, a da se u biti nisi uopće stavio na put. GPS, ne znam kako dobar, ne zamjenjuje putovanje. Tako je ponekad i s našim objašnjenjima. Koristimo ih samo zato da ne učinimo nikakav put. Ali ideje ne služe tomu. Služe zato da nas vode u putovanju, a ne da budu njegova zamjena. Posjet nekom mjestu, državi ne može nikada biti zamijenjeno National Geograficom pa gledao ga ti na HD-u, nije nikada isto.
Tako, ljubav se hrani iz iskustva, a ne iz ideje nekog iskustva. Upravo to nas je Isus želio naučiti. To je logika utjelovljenja. Naučio nas je da sve ono što nam služi da bismo živjeli, da bismo bili sretni se nalazi u stvarnosti, a ne u našoj glavi i točka. To jest, to (po)stoji u stvarnosti toliko snažno da ga ponekad ne razumiješ, ali možeš imati njegovo iskustvo. Ne vidiš ga, ali ga osjetiš. Ne uspijevaš ga zatvoriti u neku formulu, ali kušaš njegov okus. To je Evanđelje. Evanđelje ne daje odgovor na sve, već čini mogućim život. U njemu ne nalaziš objašnjenja o svom životu, već susrećeš Nekoga tko ti govori da je tvoj život moguć. Ne nalaziš u njemu formulu sreće, ali nalaziš Nekoga tko ti kaže da postoji sreća i da si sposoban biti sretan. Svi znaju biti sretni kada stvari dobro idu, ali Evanđelje nas uči da sreća postoji i onda kada svari ne idu dobro, kada Sunce izgubi na sjaju. Jer ako je ono istinito, istinito je upravo onda kada patiš, kada više ništa ne razumiješ. Istinito je u tom trenutku, jer ako to nije, dakle, nije Bog?
Cijelo Evanđelje i sva kršćanska egzistencija jest jedan trajni govor: Bog je istinit i istinit je baš onda kada je sve upereno protiv Njega kao što je patnja, bol, križ. Kako može Otac dopustiti smrt Sina? Kako to može? Ipak najveće očitovanje ljubavi Oca je u križu svoga Sina. Znati to, otvara unutar nas jedan novi horizont. Ne trebamo više tražiti rješenje života ukoliko ideje. Ne smijemo više govoriti: “Bože, ovdje da i ovdje ne” jer nema toga djelića našega života gdje Bog ne bi mogao ući. Nema toga dijela naše egzistencije u kojemu trpimo i u kojemu smo odgovorni, a da tamo Gospodin ne bi bio već prisutan. On je već ondje…
Iz misli don Luigi Maria Epicocoa
prijevod i dorada: fra Josip Ivkić