KRIST KRALJ

U ono vrijeme: Reče Pilat Isusu:

»Ti li si židovski kralj?« Isus odgovori: »Govoriš li ti to sam od sebe ili ti to drugi rekoše o meni?« Pilat odvrati: »Zar sam ja Židov? Tvoj narod i glavari svećenički predadoše te meni. Što si učinio? «Odgovori Isus: »Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta. Kad bi moje kraljevstvo bilo od ovoga svijeta, moje bi se sluge borile da ne budem predan Židovima. Ali kraljevstvo moje nije odavde.« Nato mu reče Pilat: »Ti si dakle kralj?« Isus odgovori: »Ti kažeš: ja sam kralj. Ja sam se zato rodio i došao na svijet da svjedočim za istinu. Tko je god od istine, sluša moj glas.«

Iv 18, 33b-37

 Povijesni kontekst. U vremenu nakon Prvog svjetskog rata ponovno su se počele buditi razne ideologije željne vlasti do koje bi došli na bilo koji način. Uništiti čovjeka, njegovo dostojanstvo, oduzeti mu sva prava pa ako treba i uništiti jedan narod. To su bile ideologije koje su jedan narod smatrale superiornijim nad drugim narodima. Takve ideologije su bile komunizam, nacizam i fašizam. Na njihov sve veći napredak u društvu i s obzirom na njihova sebična stajališta koja su zastupali, papa Pio XI., 11.12.1925. utemeljuje današnju svetkovinu Isusa Krista kralja svega stvorenja ili Krista kralja. Ovom svetkovinom papa je htio dati do znanja da se ni jedan narod, ni jedan čovjek ne može uzdizati do te mjere da, drugoga i drugačijega ugnjetava, oduzima mu njegova temeljna ljudska prava i dostojanstvo. Uostalom htio je sve te ideologije koje su se budile „spustiti na zemlju“. Samo je jedno kraljevstvo vječno, u kojem vlada Božji zakon pravednosti. U tom kraljevstvu su svi narodi jednaki, svi imaju isto dostojanstvo djece Božje. Stoga nitko ne može reći da je Crkva šutila u vremenu kada se svijet pretvorio u „veliku klaonicu“. Naprotiv ona je već desetak godina prije Drugog svjetskog rata upozoravala na moguće probleme raznih ideologija.

A danas? Što nam danas poručuje ova svetkovina Krista kralja? Dok čitamo i razmišljamo o današnjem evanđelju vidimo nekoliko nelogičnosti u Isusovu „kraljevanju“. Dobro nam je poznato kako su kraljevi živjeli tokom povijesti. Život na dvoru, prijestolje, raskoš, gozbe, dvorske spletke, ratovi, borba za moć. I u tom trenutku zamišljam si Isusa pred Pilatom i čujem riječi: „Ti li si židovski kralj?“. A onda to usporedim sa kraljevima ovoga svijeta. Zar si ti stvarno kralj? Kralj koji je zavezan, izbičevan, izrugan, popljuvan, nemoćan, ponižen, pred osudom na smrt. Ne mogu to shvatiti. Ipak, bio si i ostaješ drugačiji. U toj različitosti otkrivam tvoju osobu, toj lik. U tebi raspetom na križu prepoznajem kralja. Ti si moj kralj koji je za mene umro. Kralj koji vlada sa svog prijestolja, križa. I želiš me privući k sebi, k svom prijestolju. Jer po tom prijestolju imam život. Opet, ovo je prilika da me nešto naučiš. Kraljevstvo je tvoje među nama, jer si i ti među nama. Dok stojiš pred Pilatom učiš me da i šutnja ima vrijednost, kao i riječ. Biti zavezan ali ostati otvoren za druge, za istinu. Biti izrugan, popljuvan, a ne uzvraćati istom mjerom. Biti nemoćan, da se tvoja kraljevska moć očituje u mom životu. Biti ponižen da bih se naučio poniznosti. Biti pred smrću, a radovati se životu. To me danas učiš, to mi stavljaš u srce. Pomozi da to sjeme nikne u meni i raste u veliko stablo pod čije će se krošnje gnijezditi ptice nebeske (Usp. Mt 13,32). Jer rekao si, to je kraljevstvo Božje.

I završio bih ovo razmišljanje uvijek aktualnim riječima našeg blaženika Alojzija koji je ove riječi izrekao na ovu svetkovinu 1942. u jeku Drugog svjetskog rata : „No ta raznolikost ne smije biti izvorom međusobnog uništavanja. Jer treće što tvrdimo, svaki narod i svaka rasa, kako se danas odrazuju na zemlji, imade pravo na život dostojan čovjeka i na postupak dostojan čovjeka. Svi oni bez razlike, bili pripadnici ciganske rase ili koje druge, bili Crnci ili uglađeni Europejci, bili omraženi Židovi ili ponosni Arijci imadu jednako pravo da govore: »Oče naš koji jesi na nebesima! « (Mt 6,9). A ako je Bog svima podijelio to pravo, koja ga ljudska vlast može nijekati? Svi narodi bez razlike kako se zvali imadu jednaku dužnost, da se udaraju u prsa i da govore: »I otpusti nam duge naše, kao što i mi otpuštamo dužnicima našim!« (Mt 6,12).“