Franjevac kada razmišlja o istočnom grijehu i žali nad tom činjenicom, odmah pogled upravlja na onu koja je od tog grijeha sačuvana. Uz vjeru koju su kroz povijest Franjina manja braća sačuvala na ovim prostorima, toliko pobožnosti i divota koje su ostavili svijetu, opravo je ta kontemplacija velikih Božjih djela čak u naoko i ružnom činu, obilježje nas, manje braće. Jer, Bogu se samo tako i dolikuje.
Mariju je Franjo kitio raznim naslovima: u Pozdravu Blaženoj Djevici naziva je Gospodaricom, Kraljicom, djevicom koja je postala crkvom i koja je izabrana od presvetog Oca na nebu da je posveti sa presvetim Sinom svojim i Duhom svetim Utješiteljem. Nedugo nakon Utemeljiteljeve smrti braća nastavljaju sa pobožnosti prema Mariji bezgrešnoj te njezin takav spomen ulazi u franjevački časoslov 1322. godine. Čak prvi spomen kompletne molitve Zdravo Marijo nalazi se u samostanu sv. Damjana podno Asiza. Zašto se franjevac toliko divi Mariji? Zato što je ecce fiat je uzor malenosti pravog manjeg brata. A ona je mogla to reći jer ju je Bog mogao osposobiti za takav život.
Vrlo brzo nakon Utemeljiteljeve smrti krenula su i teološka razmišljanja o Mariji bezgrešnoj. Sveti Antun je propovijedao da je ona bila predodređena i sačuvana za majku Boga te je ona mjesto s kojeg smo se mi posvetili. Razumije se stoga da je, prema njemu, bila bez ljage istočnoga grijeha. Unatoč protivljenju istaknutih skolastika takvo promišljanje se nastavilo, da bi početkom 14. st. Marijino očuvanje od istočnog grijeha teološki utemeljio franjevac, blaženi Ivan Duns Scot. Najprije spomenimo kako je on, nasuprot većine skolastika svoga vremena, naučavao da nije istočni grijeh razlog Kristovog utjelovljenja i da bi se ono zbog Božje ljubavi dogodilo bez da je Adam sagriješio, jer kako može, pita se Scot, grijeh uvjetovati događaj ljubavi? U tom momentu kreće prekrasno razmišljanje o Mariji. Po njemu dakle Bog se nije utjelovio jer je čovjek sagriješio, nego radi ljubavi prema ljudima. Iz toga slijedi da je zbog želje da se njegov Sin utjelovi, Bog majku svoga sina unaprijed sačuvao od istočnog grijeha jer je to jedino prikladno njegovom Sinu. Dokaz tomu postao je slavan: Dolikovalo se da Bog to učini, i mogao je to učiniti, pa, ako je mogao to učiniti, ako se dolikovalo, onda je to zaista i učinio. Od tada generacijama franjevci sve do danas veličaju Božje čudesno izabranje Marije klikčući: Potuit, decuit, ergo fecit! Ta ideja je od većine srednjovjekovnih teologa odbačena, ali ne i od učiteljstva koje se vođeno Duhom Svetim nikada nije izjasnilo protiv Marijinog bezgrešnog začeća.
Kraj 14. i početak 15. stoljeća franjevački red dočekao je u reformama i unutarnjim borbama, ali je iznjedrio slavne propovjednike i svece. Tako je za svetog Bernarda Sienskog Marija zvijezda osvjetljena milošću koja odražava tu milost u tami grijeha. Dolično je bilo, tako prema njemu, da je Bog svoj šator posvetio kako kaže Psalam 46. Oci na tridentskom saboru definirajući dogmu o istočnom grijehu naglašavaju da njome ne namjeravaju obuhvatiti blaženu i neokaljanu Djevicu Mariju, nego se o njezinom položaju u odnosu na istočni grijeh i dalje treba voditi rasprava. Nezaobilazan autor za sve istraživače franjevačke povijesti Lucca Wading piše nakon Tridenta dvije knjige koje imaju čak naslov Bezgrešno začeće BDM te vrlo lijepo, pjesnički opisuje kako je Bog jednu ženu sačuvao od istočnog grijeha: „Opasnost je bila neizbježna, grijeh na vratima, lanci ljudskog ropstva već su bili napravljeni, ali Gospodin je došao u pomoć i zaslugom i cijenom svoje krvi otkupio je svoju izabranu i najsvetiju.“
Kroz cijelo 17. i 18. stoljeće nastaje danas poznatih stotinjak djela o Mariji bezgrešnoj, a spomenuimo ovdje franjevca Elzeara i njegovu knjigu Kruna od 12 zvijezda izdanu u franjevačkom samostanu u Zagrebu. U 18. st. ovo promišljanje ušlo je sa velikim franjevačkim svecem Leonardom Portomauricijskim koji je doslovno molio papu predlažući mu načine kako može sazvati takozvani pisani koncil nakon kojeg će proglasiti dogmu o Mariji Bezgrešnoj. Ovako je tu ideju branio: „Marija , određena od vječnosti da bude majkom Sina Božjega, kako bi s njime surađivala u uništenju grijeha, jest ona sretna žena, koja je ne samo bila začeta bez grijeha i obogaćena preobiljem milosti po bezgrešnom začeću, nego i po osobitoj povlastici nije mogla sagriješiti.“ Leonardova ideja je prihvaćne 100 godina nakon njegove smrti te je upravo po prijedlogu tog franjevca blaženi Pio IX. uz pismeno slaganje sa svim biskupima izdao Dogmu Infabilis Deus 1854. kojom je proglašeno da je: Preblažena Djevica Marija u prvom trenutku svoga začeća, jedinstvenom milošću i povlasticom svemogućega Boga, u predviđanju zasluga Isusa Krista Spasitelja ljudskog roda, bila očuvana od svake ljage istočnoga grijeha.“ Svaki poznavatelj franjevačke misli može u ovoj dogmi vidjeti Scotov i franjevački POTUIT, DECUIT, ERGO FECIT.
U ovom povijesnom sažetku na kraju moramo spomenuti velikog hrvatskog franjevca i mariologa Karla Balića koji je odigrao zapaženu ulogu u radu Drugog vatikanskog sabora i nastavio kroz 20. st. razlagati vjersku istinu da je Bog Mariju sačuvao od istočnoga grijeha.
Svaki se čovjek može složiti s činjenicom da istočni grijeh vuče za sobom teške posljedice za čitavo čovječanstvo, no franjevac za cijelog svog postojanja, tako i ti brate i sestro iz svjetovnog reda ili iz frame ili štovatelju svetoga Franje, zajedno sa tradicijom 800 godina franjevačke povijesti, možeš razmišljajući o teškoći istočnog grijeha, kleknuti pred kip Bezgrešne, znajući da se tim činom ne klanjaš Mariji nego divnim Božjim djelima u njoj i diviti se kako je Bog jači i od ljudske neposlušnosti. Tada možeš dragi brate i sestro zapjevati sa blaženim Ivanom Duns Scot i svim franjevcima u povijesti: Potuit, decuit, ergo fecit!
