“Slušajte, nebesa, sad ću govoriti; čuj, zemljo, riječi usta mojih! Nek` mi nauk daždi poput kiše, kao rosa riječ nek` moja pada, kao kišica po mladoj zeleni, kao pljusak po travi velikoj!
Pnz 32,1-2
Riječi iz naslova dobro je poznati redak iz Knjige ponovljenog zakona, a duboko je primjenjiv na dio mise koji nosi naziv liturgija riječi. Njegovi sastavni dijelovi su čitanja, homilija, ispovijest vjere i sveopća molitva vjernika. Točan tijek i izgled s bitnim naglascima se može vrlo dobro proučiti u Općoj uredbi čiji link vam donosimo u fusnoti[1], a na ovom mjestu ćemo se pozabaviti osnovnim teološkim naglaskom toga dijela mise. Naime, ako znamo koja pozadina stoji iza neke simbolike, puno ćemo lakše usvojiti praktično djelovanje i ono nam neće više biti nametnuto (reko’ svećenik da ne smijemo pjevati za psalam što hoćemo), nego će biti ono što mi želimo kako bi se misa uzvišenije doživjela.
U navedenom dokumentu pod brojem 55 stoji: “U čitanjima, naime, Bog govori svome narodu, otkriva mu otajstvo otkupljenja i spasenja te mu pruža duhovnu hranu. Sam je Krist po svojoj riječi prisutan među vjernicima.“ U svetoj misi Krist je prisutan na dva stola. Na euharistijskom stolu i u stolu riječi (Sacrosanctum concilium br. 51). Štoviše, ne samo da je prisutan u svojoj riječi, nego Bog kroz nju i govori narodu, odašilje jednu poruku koju želi da njegov narod prihvati i živi. Stoga čitanja u misi zaslužuju jednako poštovanje kao i Krist u otajstvu Euharistije.
Poruka dolazi od Oca kroz prvo ili, ako ga ima, drugo čitanje, vrhunac jest Evanđelje, tumačeno u homiliji, koje navješćuje samoga Krista, a Duhom Svetim potaknuta zajednica kroz psalam nastoji razmatrati ono što je čula, u ispovijesti vjere jasno istaknuti u što vjeruje te u sveopćoj molitvi prinijeti svoju žrtvu za spas svijeta. Tako je duboko teološki i u ovom dijelu mise, kao i u ostalima, prisutan Trojstveni Bog koji progovara svojoj zajednici. Takav govor zahtjeva prikladan odgovor Crkve. Ona Riječ Božju prihvaća pomnim slušanjem, razmatranjem i pjesmom koja je uzvišeni znak djelovanja Riječi u srcu čovjeka. Bog progovara ‘odozgo’, a naš odgovor dolazi od nas, ‘odozdo’. Tako se spajaju Božja riječ i čovjekovo srce koje potom zajedno hode prema euharistijskoj službi.
Ovakva teološka komplikacija mnogima se može činiti nepotrebna. Često doživljavamo pitanja koja obično počinju ovako: „Nemojte vi nama filozofirati, nego nam lijepo recite što mi moramo činiti! Smije li se…..?“. No teološka podloga prijeko je potrebna da nastavimo dalje zajedno promišljati. Ovo što je maločas doneseno može služiti, da upotrijebimo jednu specifičnu spoznajnu metodu, kao ružičaste naočale kojim ćemo gledati stvarnost. A znamo da onaj tko gleda ružičastim naočalama, sve mu je ružičasto. Stoga kada gledamo sada na razna pitanja ovim teološkim naočalama, utemeljenima na predstavljenom važećem crkvenom dokumentu, možemo ispravno i odgovoriti na često postavljana pitanja od kojih ćemo izdvojiti nekoliko: Prvo jest naglasak na ambonu kao svetom mjestu s kojega Bog, po ustima čitača, govori. Samim time ambon ne može biti mjesto političkih proglasa, obavijesti od strane domaćina nekog skupa i slično.
Nadalje, riječ Božja ne može biti zamijenjena jer, eto ne znamo otpjevati psalam koji se donosi, pa ćemo odsvirati neku lijepu pjesmu koju svi znamo. To je riječ kroz koju Bog u današnjoj liturgiji govori. Čitač također ima dužnost biti svjestan da ono što čita nije njegova ili ljudska riječ, da on nije tu da pokazuje svoju umjetnost lijepog i izražajnog čitanja (koje je svakako potrebno i dolično), nego da jasnim i razgovijetnim riječima prenese svetopisamski tekst. Svakom vjerniku za potpuno sudjelovanje na Euharistiji može od velike pomoći biti ako se ne susretne sa čitanjima prvi put na misi, već ako i ranije proba proći kroz njih i izdvojiti određene naglaske za svoj život. Dakako da se ovdje puno može razmišljati i o doličnim i nedoličnim propovijedima, ali ćemo tu temu ostaviti za drugu priliku.
„Slušajte nebesa sad ću govoriti!“ Izdvojili smo tek poneki naglasak i pitanja koja dolaze vezano uz ovaj dio mise. No, Drugi Vatikanski sabor (po nekima pretenciozno, po meni izvrsno) zaželio je imati aktivnog vjernika koji razumije ono što čini i što moli. Siguran sam stoga da će svaki vjernik, kada prihvati da je ono što sluša u liturgiji riječi Božja riječ u kojoj je prisutan Krist, znati sam dalje odgovoriti si na pitanja koja ga muče i s kojim se suočava na temelju ‘ružičastih’ naočala teologije.
[1] http://www.crkvena-glazba.hr/wp-content/uploads/2016/03/Op%C4%87a-uredba-Rimskog-misala.pdf