Sveti Josip, šutljivi svetac

Svetac o kojem Evanđelja tako malo progovaraju, no njegova šutnja dovoljno glasno viče, tako da je svako pozorno srce jasno čuje i razumije. U cijelom Svetom pismu nije zabilježena ni jedna njegova riječ, što ne znači da nije govorio, nego da su njegov život i djela važna poruka za nas. Promotrimo što nam to konkretno sv. Josip želi reći.

Prevodeći Josipova djela u riječi čitamo slijedeće:

• dobra misao za druge
• vjernost u svakodnevnici
• potpuno predanje

Dobra misao za druge, krepost u kojoj smo spremni razumjeti drugoga i ne osuditi ga unatoč svima očitim znacima njegove krivice koji nam daju to „za pravo“. Sveti Josip to svjedoči u situaciji kad je učio da je Blažena Djevica Marija trudna. U tim trenucima nije znao da je to Božji zahvat, i svi elementi davali su mu za pravo da je optuži za nevjeru, što se u to doba kažnjavalo smrću – kamenovanjem. Josip ne razumije što se dogodilo, ali ne postupa ljutito, nego u dosluhu sa Gospodinom gleda što je najbolje što bi mogao učiniti i odlučuje napustiti Mariju kako bi krivnja i sumnja u očima ljudi pala na njega, ni krivog ni dužnog. Odbacio je „svoje pravo na očitu osudu“ i na sebe preuzeo krivnju. Vjerujemo li da je i nama moguće žrtvovati se za drugoga iako nam sve govori da je pogriješio?

Druga izrazita krepost je vjernost svakodnevnici. Vjernost je to Božjoj Volji u običnim stvarima, koliko god nam se činilo nespektakularno ono što činimo. Josip je tu bio vjeran. On je bio tesar, običan skromni tesar. I baš po toj svakodnevici čineći mala djela s velikom ljubavlju nalazio Božje odgovore i upute. Štoviše, Bog mu govori ne za njegovog rada, nego za vrijeme zasluženog odmora nakon dnevnog posla – Bog mu progovara u snu. Sveti Josip nije sjedio i čekao objavu s neba, ili trčkarao i nemirno skakutao posvuda, nego je bio vjeran znajući da je i Gospodin vjeran i da će mu po vjernosti u svakodnevici dati i objaviti sve potrebno za život. Činimo li mi ono što treba kad treba sa sviješću da nas baš tu čeka Gospodin, a ne zujeći posvuda tražeći mir po svom nahođenju?

Treća izrazita Josipova krepost, koja nama može biti uzor, jest potpuno predanje. Ova krepost izvor nalazi posebno u gore spomenutoj vjernosti, a sastoji se u tome da potpuno predajemo u Božju Volju, kakva god bila posebno u teškim i neuobičajenim životnim situacijama. Geslo ove kreposti glasilo bi „ne razumijem, ali vjerujem, pomozi mojoj nevjeri!“. To predanje jasno vidimo kada je car August izdao naredbu da se provede popis stanovništva. Josip dotičnu izvanrednu situaciju prihvaća kao Božju Volju, iako je Marija već bila trudna a sredstva putovanja nisu baš bila na zavidnoj razini. Iako je mogao gunđati protiv cara, da to radi samo da propiše nove poreze, da se divi veličini carstva i slično, Sveti Josip to ne radi, ne bavi se razlozima, nego prihvaća; ne uzda se u svoje planove i prosudbe nego ih usklađuje s Božjim. Bilo je mnogo takvih događaja, npr. „On ustane, uzme noću dijete i majku njegovu te krene u Egipat“ (Mt 1,14). Prihvaćamo li u predanju izvanredne situacije koje pogađaju naš život, hrabro tražeći Božje vodstvo?