Veliki je četvrtak. Navečer slavimo Misu Večere Gospodnje. Misa je to kojom se spominjemo ustanovljenja sakramenta Euharistije i Svetog reda. Ove godine ćemo slušati evanđelje po Ivanu u kojem se govori o Isusovoj gesti pranja nogu učenicima.
Oporuka. Na kraju svojih života – onda kada ljudi osjete da im se bliži prijelaz s ovoga svijeta – izriču kratke, iskrene i životne rečenice. Rečenice su to pune životnog iskustva, a ujedno i riječi poticaja onima koji ostaju.
Došao je čas. Njegov čas. I On zna da mora poći. U noći prije rastanka vremena je malo. Što reći učenicima na rastanku? Isus je toliko toga govorio, toliko znamenja učinio. Kako im sad sve to sažeti i ostaviti neku misao koja će ih voditi dalje?
Gesta. Nema jače riječi od izvršena djela. I onda, Učitelj se prigiba na koljena i pere noge svojim učenicima. Učitelj učenicima. Optuženi svojem tužitelju. I Judi je oprao noge. Ne sumnjam da im je nakon pranja i poljubio noge. Cijelo evanđelje izraženo u ovom činu. Pranje nogu. Prijateljima. I neprijateljima.
„Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih.“
Gospodine Isuse. Daj nam snage da ustajemo od svojih večera, odlažemo svoje haljine i opasujemo se ubrusom. Pomozi nam da izlazimo iz svojih uhodanih načina života i vjerovanja. Iz zatvorene samodopadnosti i samodostatnosti. Iz naših pobožnih života bez djela. Iz naših vjerovanja bez vjere. Daj nam koljena spremna na klečanje. Koljena koja će se prigibati da pomognu podići drugoga. Koljena koja će se istrošiti za drugoga. Daj nam ruke spremne da peru ono što nije dobro. Ruke koje će se širiti, da bi mogle zagrliti drugoga. Ruke kroz koje će tvoja dobrota dolaziti do drugih. I na kraju; uči nas ljubiti. Ljubiti Boga i bližnjega kao što si ti to činio i činiš.
