Danas se spominjemo sv. Dominika Savia, jednog od najmlađih svetaca. Rođen je 2. travnja 1842. godine u Italiji. Najstariji je od desetero braće i sestara te već od pete godine ministrira, a sa sedam godina prima svetu pričest. Toga dana je donio pet odluka kojih će se držati sve do svoje smrti:
- Ispovijedat ću se često i ići na pričest svaki put kad mi ispovjednik dopusti
- Slavit ću svečano blagdane.
- Moji će prijatelji biti Isus i Marija.
- Radije umrijeti, nego sagriješiti.
1854. godine ulazi u oratorij Don Bosca te tamo ostaje do svoje smrti. Umro je 9. ožujka 1857.
Ovo je bio samo kratak pregled kratkog, ali bogatog života sv. Dominika. Ono što mene najviše fascinira kod ovoga sveca jest to što tako mlad, donosi toliko mudre odluke, ali odluke koje su toliko teške i za puno „veće“ svece. Stoga me uvijek iznova fascinira njegova odlučnost, njegov žar za svetošću. Obično djecu često puta ignoriramo, smatramo ih nezrelima, premalenima za bilo što osim za cendranje i gnjavažu odraslih (pogotovo ako imaš maloga brata ili sestru). Ipak Crkva pred nas donosi osobe kao što su sv. Dominik i sv. Tarzicije; u očima svijeta premaleni, ali u očima vjere velikani. Iako često djecu držimo za neznatne i malene, upravo se za njih vode najveće borbe. Ako samo pogledamo prepirke oko školstva, vrtića, odgoja općenito; vidimo kako se ljudi često sukobljavaju i žele privući te malene k sebi. Žele biti mjerodavni po pitanju što će djeca znati, žele ih na jedan način indoktrinirati na svoju stranu. Odrasli žele posjedovati djecu jer ona su budućnost i zato vode borbe za njih, ali njima samima ne pridaju veliku pozornost, njih ne pitaju što žele.
Ako se vratimo evanđelju Isus nam govori da moramo postati kao djeca ako želimo doći u kraljevstvo Božje (Mt 18,3). To ne znači da moramo biti djetinjasti kako se često ponašaju ljudi kada koriste tu rečenicu, nego znači da moramo vjerovati kao dijete. Dijete kada vjeruje, kada voli, voli svim srcem, svim umom, svom dušom (Mt 22,37). Za dijete ne postoji veći heroj od njegovih roditelja, nikoga ne voli više od njih. Kada bi tu ljubav usmjerili prema Bogu tada bi dobili današnjeg sveca. Tako je sv. Dominik svu svoju ljubav usmjerio prema Bogu od svoje najranije mladosti. Sigurno da su tu najveću ulogu odigrali njegovi roditelji koji su mu prenijeli ljubav za Boga, ali ne treba im pripisati svu zaslugu za to, jer zasigurno dobar dio ostaje samome Dominiku te naravno dragome Bogu.
Ono što mene u današnjem vremenu fascinira jest to što djecu činimo još više djecom i oduzimamo im njihovu sposobnost da ljube. Često se puta može čuti: „Oni su premali; ne treba ima nametati; ne mogu oni to nositi; Bog to od njih ne traži itd..“. Ne bi to bilo čudno da dolazi od ljudi koji nemaju prevelike veze sa vjerom, ali takvi prigovori jesu od ljudi koji imaju doticaj s vjerom i to često puta veći od prosjeka. Problem koji oni uočavaju jest da djeca ne mogu shvatiti vjeru kako treba, da će se obvezati nepotrebno i slično. Upravo po primjeru sv. Dominika vidimo da dijete itekako može shvatiti Boga na ispravan način, da može živjeti svoju vjeru puno bolje nego mi „odrasli“. Može tako živjeti upravo po ljubavi koju ima u sebi, ljubav o kojoj govori sv. Pavao u poslanici Korinćanima. Ta ljubav prerasta u vjeru o kojoj govori Krist svojim učenicima i nama danas. Njihova vjera i ljubav u toj dobi su itekako čiste, neiskvarene i ako znamo u kojem smjeru ih usmjeriti dobit ćemo upravo svece kao što jest sv. Dominik. Ako bi pitali sv. Dominika i njegove vršnjake iz oratorija mogu li djeca shvatiti vjeru, itekako bi dobili pozitivan odgovor, ako se čak ne bi iskreno nasmijali što postavljamo tako besmisleno pitanje.
Zato uistinu ne trebamo uskratiti djeci da dolaze k Isusu jer sam Isus to traži (Mk 10,13-16). Dapače, mi bi trebali od djece učiti kako vjerovati, kako ljubiti drugoga. Trebali bi učiti od sv. Dominika kako se ljubi Boga u potpunosti. Iako malen, svjestan je da itekako može sagriješiti, ali nije to želio, nije želio povrijediti svoga Oca, jednako kao što djeca ne žele povrijediti svoje roditelje. Stoga današnji roditelji ne bi trebali svoju djecu gledati kao one koji ne razumiju, kao one koji ne shvaćaju. Baš suprotno, od njih trebamo svi učiti. Na njih se ugledati svakoga dana u ljubavi prema Bogu i čovjeku. Kao što je rekao Siniša Glavašević: „Kad čovjek bolje razmisli, djeca su jedino dobro koje je čovječanstvu ostalo. Sve drugo uništeno je u nastojanju da sitni ljudski stvor bude veći od misli, od riječi, od Boga...“ uistinu djeca jesu naše najveće blago. U njih treba ulagati svoje vrijeme, svoju ljubav, jer darujući se njima učit ćemo od njih kako ljubiti Boga. Jer mi odrasli često Boga činimo dalekim, nekim filozofskim pojmom koji je nedohvatljiv, apstraktan. A Bog je tako jednostavan, tako blizak. On želi biti nama blizu, ali mi ga činimo daleko jer ga tako kvalificiramo. Kod djece Bog se očituje onakav kakav jest, jer ga djeca primaju bez zadrške, bez filozofije, oni ljube i vjeruju, a to je ono što je nama potrebno. Oni neće shvatiti neke velike filozofije ili možda znati izrecitirati Vjerovanje, ali oni to itekako vjeruju, ovo sve drugo će doći s vremenom i odgojem.
Stoga je poruka svim roditeljima, ne bojte se djece, ne bojte se odgoja, jer sve što uložite u njih stostruko će se vratiti. Učite ih o Bogu, dajte im priliku da ga uzljube. Pokažite im put k Bogu, ali ne put prisile nego put ljubavi. Tko zna, možda upravo vaše dijete jednoga dana bude svetac.
Sv. Dominiče Savio, moli za nas!
